OBRAZLOŽENJE odluke o dodjeljivanju druge nagrade, priznanja Duhovno hrašće na 22. Pjesničkim susretima Drenovci 2011. Krešimiru Bagiću za zbirku TREBALO BI SRUŠITI ZIDOVE i Mirku Ćuriću za zbirku NEDOVRŠENA SLIKA SUDNJEGA DANA
Ovogodišnju nagradu za najbolju zbirku pjesama objavljenu između dvaju susreta, dijele dva pjesnika posve suprotnih poetika – Krešimir Bagić i Mirko Ćurić. Dok se Bagićev tekst od zbilje, pa i usuprot njoj, okreće jeziku i njegovoj zbilji, Ćurićeva poezija čini upravo suprotno – jezik podređuje zbilji i njenim kodovima. Autor prve nagrađene zbirke, Trebalo bi srušiti zidove, Krešimir Bagić, pjesnik je, antologičar i književni znanstvenik. U svojoj osmoj, možda najludističnijoj poetskoj knjizi, semantički zaigrava arhitekturni motiv zida, pridajući mu konotacije prostorne, socijalne, kulturalne, medijske i duhovne represije. Ipak, Bagićev je, primarno teorijski, subjekt daleko od bilo kakve ideološke angažiranosti, na što se upozorava ludističkom tehnikom stihovne gradnje, utemeljenom na hiperboliziranom ponavljanju i asocijativnom nabrajanju, čime se razotkriva i slijepa točka takvoga naizgled iznimno afirmativnog subjektovog angažmana. Neprestano anaforično ponavljani stih trebalo bi srušiti zidove, generira bujicu nabrajanja mnoštva referentnih polja (povijest, književna tradicija, mediji, svakodnevica, suvremeni pjesnici, interliterarne veze, konverzacijski autorsko-poetološki mini-portreti itd.), u kojima se, potom, gube kriteriji odabira zidova koje bi trebalo srušiti, tako da se, zapravo, na implicitnoj razini iščitava i zamor postmodernističkim globalizmom raznojezičnog žamorenja i pretakanja svih jezika iz jednih sistema u druge. Ili, kako Bagićevi stihovi kažu, trebalo bi zašutjeti/da se jezik vrati kući/ – u pjesmu/inače više nitko/neće razumjeti/obične riječi. Bagićev tekst upravo to i čini, vraća jezik poetskoj kući, uživa u njegovoj materijalnosti, oslobađa ga interpunkcije, igra se fonemskim strukturama, značenjskim razinama, gramatičkim vezama, ali i subjektnim odnosima i poantiranjima. Posebna su izvedbena gesta autonomni motivski čvorovi čiji se segmenti ponašaju kao babuške, jedni generiraju druge, jedni se u druge uvrću, bilo fonemskom, bilo značenjskom strukturom, uvodeći tako i dimenziju dubine te podsjećajući na tekstnu, odnosno na jezičnu organičnost. Subjekt je vrlo aktivna i funkcijski pluralna instanca koja teorijskim iskustvom koordinira obličja, djelovanja i relacije svoga privatnog i kolektivnog alteriteta te svakoj tekstnoj pojavnosti dodaje i metatekstnu razinu. Riječ je, dakle, o teorijski promišljenom, osobito lirski iskustvenom, semantički pokretljivom poetskom tekstu, koji Krešimira Bagića još jednom potvrđuje kao majstora stiha i jezičnih igara, kao pjesnika koji čini upravo ono što u jednom od stihova ove zbirke propisuje metodologijskim imperativom –zalijeva riječi sa stilom. Priznanje Duhovno hrašće nagrada je tome stihovnom umijeću – igri opuštene mudrosti. Druga nagrađenica – Nedovršena slika sudnjega dana, treća je poetska knjiga Mirka Ćurića, pjesnika, prozaika, esejista, publicista i književnog kritičara. Idejna konstanta nagrađene zbirke pjesama Mirka Ćurića, otvorena je afirmacija tradicionalnih moralnih vrijednosti, koja se provodi postmodernom strategijom citatnosti, a Biblija je implicitni i eksplicitni primarni podtekst. Pjesnička građa obrađuje središnju etičku problematiku kroz tri ciklusa i iz različitih perspektiva. U uvodnom se ciklusu sučeljavaju suvremena civilizacijska massmedijska produkcija, svijet stripa i glazbe, prolaznih zvijezda, površnih života i brze zarade, i tradicionalna književnost predstavljena pripovjednim oblikom bajke kao paradigmom poželjnoga modela življenja, koji jasno razgraničava dobro i zlo te ukazuje na posljedice obje vrste djelovanja. U drugom se ciklusu eksplicitnije uvode biblijski motivi kao instrumenti rekonstrukcije zaboravljenoga, suvremenosti oprečnoga, poniznoga, religioznog načina života tradicionalne slavonske seoske sredine, dok su u trećemu poetske interpretacije biblijskih pripovijesti o Svetome Petru, s nenametljivim moralnim sugestijama. Kroz sve stihovne odjeljke, a uz pomoć intertekstualiziranja s Andrićem, Matošem, Ivanom Brlić Mažuranić, ponajprije s biblijskim tekstovima i posebno s naslovno apostrofiranom nedovršenom slikom Johanna Friedricha Overbecka, Ćurićev prvoosobni subjekt tradiciju uvodi u suvremenost te u apelativnoj formi podsjeća na nužnost revitalizacije elementarnih, a zaboravljenih vrijednosti, kao što su ljubav, obitelj, poniznost, zahvalnost i sl. Ćurićev se subjekt ipak ne postavlja autoritativno, kao mjerilo spomenutih vrijednosti, i ne bježi od kolektivnog Mi koje ga i samoga objektivira kao adresata apela i brojnih egzistencijalno i moralno važnih retoričkih upita koji su tu kako bi prerasli granice Ćurićeva teksta i u spomenutu problematiku uključili i čitatelja. Primarno refleksivna poetska zbirka Mirka Ćurića, fina je neotradicijska tkanica koja u svijetu civilizacijskog šarenila i površnih užitaka, pokušava upozoriti na zatomljene ili obezvrijeđene duhovne vrijednosti i potrebe, zbog čega je neizbježnom sunagrađenicom ovogodišnjega priznanja Duhovno hrašće.