Obrazloženje nagrade
za najbolji neobjelodanjeni rukopisni prvijenac.
Nagrađuje se rukopis autora
Bone Cvitkušića – Punktovi
Rukopis radnoga naslova Punktovi Bone Cvitkušića (r. 1999.) potvrda je, i dalje, nekoliko ohrabrujućih činjenica. Postoje, naime, studenti književnosti koji, paradigmi društveno-mrežne površnosti usprkos, posvećeno čitaju književnost, uključujući podjednako književni kanon i suvremenu proizvodnju. I postoje dokazi, a ovaj je rukopis jedan od neoborivih, da literarni refleks kao nusproizvod studijskih procesa na studiju književnosti osječkoga Filozofskog fakulteta potvrđuje i dalje sustavni rad, prije svega onoga što kolokvijalno rado nazivamo osječkom stilističkom školom: pribrano i neumorno koncentrirano djelovanje profesora Gorana Rema i profesorice Sanje Jukić, zahvaljujući kojima je, posredno ili neposredno, drenovačka biblioteka neafirmiranih autora tijekom blizu četvrt stoljeća obogaćena nizom vrijednih naslova, od kojih su neki, tijekom godina, stekli, nije pretjerano reći, kultni status. Dovoljno je prisjetiti se prvijenca Marijane Radmilović iz 1998. godine, prvoga naslova drenovačkoga bibliotečnog niza, vrijednih prvijenaca Tihomira Dunđerovića i Marinka Plazibata, ili kasnije Davora Ivankovca i Denisa Ćosića, ujedno laureata Goranova proljeća. Redom, dakle, autora koji su, manje ili više, u međuvremenu potvrdili svoju poziciju na recentnoj hrvatskoj pjesničkoj pozornici, neki i do mjere antologijske, prijevodne i medijske nezaobilaznosti.
Županjski laureat, biobibliografska bilješka potvrđuje, već je snažno involviran u literarnu praksu uzbudljive literarne generacije, pjesničke napose, rođene devedesetih, ali i autor koji upućuje na generacijski poetičku heterogenost na kakvu bi valjalo neprestano ukazivati. Govorimo o generaciji mladih, ali dijelom već sada iznimno priznatih pjesnikinja i pjesnika predvođenih akterima onoga što u kritičkim osvrtima i esejističkim analizama običavamo zvati poetikom velikoga povratka metafori. Dovoljno je spomenuti imena poput Monike Herceg, Marije Dejanović ili već spomenutoga drenovačkog laureata Denisa Ćosića. O generaciji, dakle, koja uglavnom nije napustila praksu posvećenoga čitanja, a istovremeno je prepoznala moć društvenih mreža i mogućnost repopularizacije pjesničke prakse kakva, medijskim karakteristikama zahvaljujući, nije bila posve moguća kroz prizmu publiciranja klasične serijske publikacije. Dakako da spomenuti proces za sobom povlači rizik nekritičkoga usvajanja proizvodne hiperinflacije, a zatim i estetski neosjetljive valorizacije recentne poezije, te je upravo i ta činjenica razlog više institucionalnoga prepoznavanja onoga što doista vrijedi i što valja sačuvati od internetske nepreglednosti: kako kroz same ozbiljne online projekte kakvih i nema mnogo (poput, ilustracije radi, dugogodišnjega projekta Besplatne elektroničke knjige Krešimira Pintarića, nekoć DPKM-a), tako i kroz očuvanje vrijednih bibliotečnih nizova među koje, s punim pravom, ubrajamo i ovaj drenovački.
Cvitkušićev se rukopis podjednako naslanja na kanon i recentnost, što kod ne samo mlađih autora katkad predstavlja zamku klizanja i pretenciozan, pa i banalan diskurs, intertekstualno, citatno, nerijetko i intermedijalno osjetljivo baljezganje koje, izuzev zainteresiranosti za čitanje, ne pokazuje išta vrijedno ozbiljnije opservacije koja, da pojednostavimo, nadilazi razinu sveopćega društveno-mrežnog odobravanja, lajkova i srca koji o estetskim dometima najčešće govore vrlo malo. Cvitkušić je, međutim, tu zamku uspješno izbjegao, demonstriravši mjestimice i začudnu autorsku pribranost, zahvaljujući kojoj uživati možemo u protočnom tekstu, lucidnoj sintaksi, vrlo rijetkim zalihostima, odmjereno korištenoj metafori, ugodnim narativnim slojevima, katkad i intrigantnom, pa i arhaičnom leksiku koji, međutim, ne razotkriva artificijelnu pozadinu ovoga obećavajućeg i ohrabrujućeg jezika. Jezika kojem predviđamo daljnji razvoj, prepoznatljivo odrastanje, ali i institucionalnu valorizaciju, ponajviše u vidu budućih književnih nagrada kakvih je spomenuta generacija, možemo reći zasluženo, prikupila u zapanjujućem broju. Što se nas tiče, sa zadovoljstvom možemo zaključiti da će drenovačka biblioteka pjesničkih prvoknjigovnika biti obogaćena za vrijedan naslov, još jedan u nizu, kao potvrda značaja Pjesničkih susreta, nema nikakve dvojbe, ne samo u okvirima slavonsko-baranjsko-srijemskoga prostora, a uz nadu da će teza biti potkrijepljena i snažnijim budućim doprinosima mladih autorica i autora cjelokupnoga nam govornog područja. Što je, budimo toliko slobodni, jedna od neformalnih misija i ove, sjajne i potpore vrijedne Cvitkušićeve generacije.
Franjo Nagulov
Drenovci, 02. 10. 2021.
