Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Povelju Visoka žuta žita
hrvatskom književniku
MILORADU STOJEVIĆU
za sveukupni književni opus
i trajni doprinos hrvatskoj književnosti
Nemoguće je prikaz pjesništva književnika i književnoznanstvenika Milorada Stojevića svesti na svega nekoliko kartica teksta. U najkraćim crtama, Stojevićevo je bogato (ne samo) pjesničko putovanje istraživanje jezikom te o jeziku, otpočeto oslanjanjem o krugovaštvo i razlogovstvo, o egzistencijalizam i fenomenologiju, nastavljeno praksom semantičkoga konkretizma (naraštaj pjesnika tzv. gramatološkoga obrata), zatim posvećeno sonetnom kanonizmu, pa opet metaforičnosti, ludizmu i nerijetko dovitljivoj persiflaži. Od svojih, dakle, pjesničkih početaka, Stojević demonstrira sretan spoj literarnoga talenta, erudicije i neutažive znatiželje za novim, makar to značilo ono što u jeziku visoke modernosti i postmodernizma jedino značiti može: nalaženje novoga u starom, semantičku resublimaciju i sintaktičku reciklažu čija se autorska autonomija ogleda u prepoznatljivoj stilskoj izvedbi. Opsesija jezikom pod posesivnim utjecajem demona poezije, uz dokazanu radnu etičnost, tako su Stojeviću omogućili zadržati dojmljivu svježinu osnaženu efektom začudnosti, a usprkos, ili možda ipak zahvaljujući, spomenutoj stilskoj prepoznatljivosti. Neupućeni bi netko, čitajući tako zbirku Hladni pogon objavljenu prošle godine, pomislio kako je jamačno riječ o mlađem pjesniku. Iznimno elokventnom, poliglotskom i eruditskom, ali mlađem. Dakako, neupućeni bi se netko, nakon početnoga dojma, našao u dvojbi: je li moguće da netko mlad, da netko permanentno opskrbljivan metastazirajućim sadržajima društveno-mrežnoga egzistencijalnog paralelizma, ako je o paralelizmu uopće govoriti, posjeduje razinu znanja nimalo pretenciozno, ali posve vidljivo upisanu u pročitani tekst? Neupućeni netko, zapravo siguran da je takva mogućnost malo vjerojatna, tada bi nužno izveo ranije navedeni zaključakblistave kombinacije jezikoiskustva i svježine, ne dopuštajući si propustiti avanturu arheološkoga iskopavanja bogatih slojeva Stojevićeva jezika, sve do ranih rukopisa Iza šćitai Liçca i/ili onih, nešto kasnijih, Litvanskoga erotskog srpa ili Visećih vrtova.
Nemoguće je pojmiti Stojevićevu radoznalost za jezik i jezikov okoliš, a pritom ne prići njegovom proznom izričaju, njegovom dijalekatskom hipersenzibilitetu, kao i književnoznanstvenom kontinuitetu, aspektima redom impliciranim u poetsko iskustvo, decentnost i recentnost pjesničke proizvodnje, njenu obnovljivost u multiiskoristivost, nerijetko, dakako, i intermedijalne, intertekstualne, transtekstualne te citatne osviještenosti, foto-poetskih kolaža i transsemiotičkih operacija kojima je korespondirano sa širokim dijapazonom ljudske djelatnosti: od, primjerice, glagoljaštva i epigrafije do suvremene arhitekture. I upravo je restauracija starojezičnih atavizama, njihova dakle transformacija u leksičko-sintaktički inventar više slojeva palimpsestnepostmodernosti, jedno od osobito vrijednih obilježja Stojevićeve i dalje neupitne procesualnosti čitopisanja, one koja, da se nadovežemo na spomen proznoga izričaja, podrazumijeva, uz ostalo, uzbudljivi avanturizam, a pleonazam shvatite kao poslanicu budućim čitateljima velikoga autora, biografizacije i jezikom, ali i u jeziku, paradigmom jezika kao medija u kojem egzistira činjenica te kao činjenice same. Nemoguće je tako ne prisjetiti se omiljenoga štiva kasnih predbolonjskih generacija studenata književnosti, romansirane biografije Janka Polića Kamova, kugom zaustavljenoga genija hrvatske književnosti: romanom koji je istovremeno poezija, eksperiment, performans, možda i prosvjed ili, pak, puka zafrkancija, onaj persiflažni mig svojstven prokleto rijetkim crpiteljima kristalne kocke vedrine.
Nemoguće je, napokon, izgovoriti „poezija“, a pritom, uz ostale, ne pomisliti na sonetnoga meštra, ali i meštra hermetizma, na praktičara nepoznanica kojima nenadmašno opisuje poznato, dakako, i obratno, koji tako provocira istovremeno upoznavanje nepoznatoga i već upoznatoga, zanatski i nadahnuto, intencionalno poetički heterogeno, ali uvijek šarmantno, često put vicasto i zavodljivo. Pjesnički opus autora kojemu večeras iskazujemo poštovanje, dakako nedovršeni, odražava proročansku samouvjerenost i trubadursku strast, ono najkonzistentnije što donosi razum i ono najpoštenije što donosi ludilo. I upravo je laureatsko iskazivanje počasti tom bogatstvu minimum demonstriranoga poštenja ljubitelja suvremenoga pjesništva, onaj minimum za koji je Cvelferija, iz godine se u godinu iznova uvjeravamo, neprijeporno opredijeljena, neovisno o ideološkim izmima i institucionalnim predznacima, s ciljem doprinošenja poeziji kao najuzvišenijem obliku jezika, makar i kao zahvale doprinositeljima među kojima je Stojević, u to smo sigurni, jedan od najvažnijih, ovom prigodom pridružen laureatskoj listi koja nas je odavno učinila ponosnima. Premda je ponos teška riječ. I premda bi, kada se osvrnemo iza sebe sa sviješću da još uvijek nije gotovo, prava riječ bila igra. Premda, dodajmo, krive riječi ne postoje. Stvar je u uporabi. Milorad Stojević, književnik i književnoznanstvenik senzacionalnih jezičnih dostignuća, to nam je toliko puta potvrdio svojim primjerom: vježbanim ludilom uz koje imamo mogućnost odmoriti od novonormalnoga, mi, puntari!
Franjo Nagulov
Drenovci, 02. 10. 2021.
