Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Povelju Visoka žuta žita
hrvatskoj književnici
DUNJI DETONI DUJMIĆ
za sveukupni književni opus
i trajni doprinos hrvatskoj književnosti
Dunja Detoni Dujmić neupitno je iznimno značajno ime suvremenoga hrvatskog pjesništva, doajenica kako na planu književnoga stvaralaštva, osobito poezije, tako i na planu uzorno pisane književne kritike vođene često put zanemarivanim estetskim kriterijem. Upravo je iznimna uloga Detoni Dujmić, doktorice književne znanosti, u području povijesti umjetnosti, enciklopedistike i leksikografije do izvjesne mjere, a posve nezasluženo, utjecala na propuštanje prvoplanskoga isticanja njezinoga pjesničke proizvodnje, osobito u krugovima danoga establišmenta, što je tek donekle korigirano dodijeljenim joj književnim priznanjima, pri čemu osobito valja istaknuti nagradu Tin Ujević uručenu joj prije desetak godina za zbirku poezije Tiha invazija, stotinu i peti naslov znamenite Male knjižnice Društva hrvatskih književnika.
U redu se rijetkih kritičkih komentatora novijega stvaralaštva ove impozantno minuciozne i disciplinirane autorice svrstava i potpisnik ovih redaka, a u kontekstu pisanja osvrta na u istoj ediciji objavljenu pjesmoprozu naslovljenu Svjetski dan samoće (2018.), rukopis koji, u kontekstu poezije objavljivane u danoj Knjižnici, zauzima takoreći sami vrh s obzirom na kvalitativni kriterij do kojega autorica podjednako i književno-kritički drži. Utoliko Detoni Dujmić nije opterećena pitanjima članstava u strukovnim udruženjima, klanova i poznanstava, kao ni problemom nedostatnoga uvažavanja poetičke heterogenosti, što kod dijela književnih kritičara (počesto ujedno i književnika) nerijetko predstavlja ozbiljan recepcijsko-refleksijski problem.
Moć discipline ove iznimne pjesnikinje možda je upravo u spomenutoj pjesmoprozi doživjela kulminaciju. Naime, ista je nedvosmisleno vitalističkom literarnom činjenicom jake svijesti o jeziku (kao i jake svijesti jezika) kvalitativnoga kontinuiteta kao posljedice, što je i uvodno sugerirano, autoričine iznimne radne etike, napose sintaktičkoga te leksičkog bogatstva, ali i talentom isprovociranih šarmantnih momenata koji doprinose, kada je to najpotrebnije, relaksaciji jezične zbilje. Što je, upravo u kontekstu pjesmoproznoga pisma u nas, razmjernom rijetkošću koja sugerira nedostatno isticanu pjesničku veličinu samozatajne autorice koja će, ponizna u svojoj djelatnosti i svom reverznom drugotničkom egoizmu, svjetla reflektora rado prepustiti drugima. Što, međutim, nikoga od nas ne lišava obveze budnoga vrednovanja njezinoga pjesničkog rada počesto upravo antologijskih dometa, koliko god pojam antologija, sukladno suvremenim prirediteljskim tendencijama u nas, već izvjesno vrijeme biva podložan vrijednosnoj degradaciji.
I upravo nas ponosnima čini trenutak kada Pjesnički susretima u Drenovcima odaju priznanje literarnom stvaralaštvu Dunje Detoni Dujmić prepoznajući, usprkos nikada gušćoj poetoinformacijskoj šumi, tihu stvaralačku lucidnost kao činjenicu vrijednu bespogovornoga divljenja. Kao činjenicu, naime, koja pritom ne smije ostati podvučena tek povremenim nagrađivačkim prilikama; ovaj vid priznanja, naime, ujedno valja shvatiti i kao poticaj za revalorizaciju autoričina pjesničkoga pisma, za proces koji će rezultirati jasnim svrstavanjem Detoni Dujmić u red najznačajnijih pjesničkih imena hrvatske književnosti posljednjih pedesetak godina. Onom blagovremenošću, naime, kakva se nije posrećila nekim doista grandioznim junakinjama pjesničke produkcije poput, u kontekstu svjetske književnosti, danas posve nezaobilazne, a za života nepoznate Emily Dickinson.
U ime Umjetničko povjerenstva
Nagradu obrazložio
Franjo Nagulov
Drenovci, 03. listopada 2020.
