Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Povelju Visoka žuta žita
hrvatskom književniku
ENESU KIŠEVIĆU
za sveukupni književni opus
i trajni doprinos hrvatskoj književnosti
Hrvatska enciklopedija navodi kako je Enes Kišević hrvatski i bošnjački pjesnik i dramatičar, rođen u Bosanskoj Krupi, 1. svibnja 1947. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1971. Piše intimističku, uglavnom ljubavnu liriku (Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled, 1974; Sve mirim te, svijete, 1976; I ništa te kao ne boli, 1980; Erosa sjeme, 1986; Lampa u prozoru, 1987; Jutarnja molitva, 1991; Sijeda djeca, 1992; Svjetlost je Tvoja sjena, 2002; Samo s Tobom sam ja, 2005; Voda je moja Mati, 2008… i tako dalje, koju sam i interpretira. Jedan je od glavnih predstavnika hrvatskog estradnoga pjesništva. Piše i za djecu. Izvedena su mu dramska djela Mačak u trapericama (1980), Djed Mraz i baka Mrazica (1983), Veseli sat (1987)… S Bonaventurom Dudom, Jakšom Fiamengom i fra Antom Vučkovićem objavio je 2010. monografiju Vrata knjige, vrata grada…
Enciklopedijski, šturi podaci ne uspijevaju do kraja razotkriti poetski utjecaj i poetsku snagu koju je iskazao u svom desetljetnom umjetničkom traganju, što je zbog svoje naglašene popularnosti i prijemčivosti ponekad bilo slabije ocijenjeno, tako da Sead Begović zapisuje ove rečenice: „Iako se o pjesniku i dramskom piscu Enesu Kiševiću zaista mnogo pisalo te ga se također i obilno kao pjesnika za djecu i odrasle nagrađivalo, zatim prevodilo (na dvadeset jezika) i potom antologiziralo, nije primijećeno da je kao autor obrađen u zadnjim povijestima hrvatske književnosti Slobodana Prospera Novaka i akademika Dubravka Jelčića. To zaista začuđuje jer je riječ o književnim povjesničarima koji dokazano poštuju dvosmjerni književni put i angažman na relaciji Zagreb – Sarajevo. Shvatit ćemo to kao određeni nemar i nepravdu spram pjesnika koji je već sedamdesetih godina u Hrvatskoj zadobio izuzetnu reputaciju u javnosti i status kultnog pjesnika.“
Kiševićeva poezija je rado čitana i rado slušana, a on se iskazao kao jedan od najvažnijih tumača svoje i tuđe poezije, autor koji je prepoznao performativnu snagu poezije, ostinovsko „djelovanje riječima“ u kojem kazivanje poezije nije jednosmjerno, usmjereno „nepoznatom nekom“, već govorni čin koji zahtijeva ne samo ovlaštenog govornika (kazivača poezije), već i ovlaštenog primatelja te propisanu proceduru kojom se taj čin izvodi.
Zaista, poezija nije samo sintaksa i semantika već ima i svoju pragmatičku funkciju. Pierre Bourdieu, francuski sociolog, u svojem djelu „Što znači govoriti?“ (1992) tvrdi da jezik nije samo predmet razumijevanja, već se u jeziku realiziraju odnosi snaga između govornikā te da možemo govoriti o „ekonomiji jezičnih razmjena”. Poezija Enesa Kiševića popularna je upravo stoga: jer s čitateljima i slušateljima ustrajno vrši „jezične razmjene“: jer autor posjeduje svijest da poezija nije samo intimni čin osamljenog konzumenta, već je svojevrsnim povratkom na njene izvore, kada se prvenstveno javno izvodila: jer ostvaruje poseban i zapažen poetski učinak „oblikujući razumljive, jednostavne i prohodne rečenice, poetski korektno oblikovane u stihove, koje, pritom, sam izgovara dojmljivo i zanatski suvereno.“
Pišući o lirici Enesu Kiševiću, Sead Alić konstatira,: „Osjećam se poput člana prvih kršćanskih zajednica, ljudi koji su beskrajno vjerovali, ali koji su bili svojevrsno čuđenje u svijetu. Njihova je vjera u uskrsnuće bila tako velika da su pripremali katakombe u kojima mogu dočekati svoj ponovni povratak u život. Osjećati se danas poput prvih kršćana znači sjetiti se vjere, iskrenosti, nadahnuća, otvorenosti, pa i istine kojoj se teži. Budući da živimo u svijetu čije su vrijednosti danas negdje drugdje – pisati pozivajući se na istinu, doživljaj, iskrenost, nadahnuće, znači ili pripadati nekom drugom (starom) vremenu ili se baviti svojevrsnom arheologijom ljudskih vrijednosti.“
Enes Kišević je, dakle, pjesnik opsežnog opusa, prepoznatljiva i dopadljiva stila, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i u inozemstvu, pa tako i u Drenovcima na 31. Pjesničkim susretima. Zaključimo riječima Predraga Fincija o Kiševiću: „Njegov svijet je scena, njegove riječi dobrota. Znam za estradnu poeziju koja je zagovarala politiku nasilja… Kada god sam takvo što prepoznao, zauvijek sam zatvarao takvu knjigu, takve tekstove svrstao u poeziji suprotne, iz srca ih protjerao, jer u njima ničeg dobrog. Takvu poeziju ne čitam, od takvih pjesnika bježim. Enes je i sam bio na suprotnoj strani od takvih, jer je bio i ostao do kraja nježnost, neprikrivena ranjivost. Nije osvajao duše, nego svojom otvarao tuđe.“
U ime Umjetničko povjerenstva
Nagradu obrazložio
Mirko Ćurić
Drenovci, 03. 10. 2020.
