OBRAZLOŽENJE odluke o dodjeljivanju Povelje Visoka žuta žita na 22. Pjesničkim susretima Drenovci 2011. hrvatskom pjesniku Slavku Jendričku za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti
Slavko Jendričko rođen je 1947. godine u Komarevu. Uređivao je biblioteku Književne omladine – Duhovni poligon u Sisku te časopise Poezija i Riječi. Od 1997. do 2008. bio je urednikom Kvirinovih pjesničkih susreta u Sisku. Po primarnoj vokaciji je pjesnik, no i vrlo gorljivi komentator sociokulturnih i političkih aktualija, posebice anomalija. Rezultat potonje vrste angažmana knjiga je političkih eseja Novčić za Harona, ojavljena 1995. godine. Jedan je od najproduktivnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, koji je do danas objavio šesnaest pjesničkih zbirki (Nepotpune dimenzije, 1969., Ponoćna kneževina, 1974., Tatari/Kopita, 1980., Naslov, 1983., Crvena planeta, 1985., Proroci, novci, bombe, 1986., Svečanost glagoljice, 1989. i 1990., Hrvatska sfinga, 1992., To si ti, 1995., Zimska katedrala, 1999., Podzemni Orfej, 2001., Kada prah ustaje, 2005., U kući malih pustinja, 2007., Pacifička kiša nad Kupom, 2010., Diktatura ljubavi, 2010., Srijemske zamke, 2011.) i jednu knjigu izabranih pjesama (Orguljaš na kompjutoru, izabrane pjesme 1969. – 1999.). Uz veliki broj objavljenih knjiga, Jendričko ima i čitav niz mimoknjigovnih tekstova koje objavljuje u virtualnim časopisima i na internetskim portalima. Dobitnik je Nagrade Grada Siska za doprinos unaprjeđenju kulturnog identiteta Grada (2000.) i Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006). Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike. Kroz više od četrdeset godina poetskoga rada (piše i objavljuje poeziju od kraja 60-ih godina 20. stoljeća sve do danas), Jendričko je iskušavao različite poetičke izraze kojima je zajednički nemimetičan odnos spram zbilje. Kao i mnogi pjesnici koji počinju objavljivati krajem 60-ih i početkom 70-ih (Josip Sever, Zvonko Maković, Milorad Stojević, Branimir Bošnjak, Darko Kolibaš, Luko Paljetak, Branko Maleš, Ivan Rogić Nehajev), i Jendričko se u svojoj poeziji bavi razgradnjom jezičnoga znaka ali i njegovom zabavnom obnovom, i to u rasponu od anticipacije takvih poetoloških promjena deskripcijom stanja semantičke iscrpljenosti jezika krajem 60-ih i tijekom 70-ih, preko demonstriranja potpunoga rasapa jezičnog znaka uvođenjem neverbalne znakovnosti, posebice geometrijske i likovne, u 80- ima, pa sve do takve nekoherentne, razbarušene strukturnosti teksta koja reflektira postmodernu situaciju vremenske i prostorne simultanosti i sveprožimajućeg poliloga svih sociokulturnih fenomena (filma, glazbe, televizije, video spota, politike itd.). S obzirom na to, motivsko-tematski svijet Jendričkovih pjesama ide u smjerovima problemskoga opjevavanja jezika i poetskoga pisanja, svojevrsnog raspoloženog dopisivanja s književnom tradicijom, koje u implicitnoj varijanti ironizira i kritizira sve oblike unaprijed zadanoga smisla, a u eksplicitnoj, afirmativnim citatnim postupcima promiče slobode na svim tekstualnostrukturnim razinama. Dakle, ironizira zadani smisao ali oslobađa i proizvodi smisao koji se ne daje ničim zadati! Nadalje, poezija Slavka Jendrička aktualizira interes za izvantekstualnu zbilju koju predočava kao primarno manipuliranu kategoriju, manipuliranu prije svega tehnologijom i poviješću, čega posljedice reprezentiraju jezično i motivski inkoherentne poetske strukture i hektični subjekt koji upornim prvoosobnim angažmanom neprestano nastoji homogenizirati svoj egzistencijski okoliš. Agresija svakovrsnih sociokulturnih mehanizama, koji destruiraju i samu mogućnost sukladnosti na bilo kojoj razini pjesmovne strukture, projicira se i kroz agresivnu retoriku spolnosti i svakodnevnih razgovornih situacija, kao čestu stilsku gestu. Šaroliko i posredovano makrokontekstualno iskustvo lirskoga subjekta kao subjekta svijeta iz ranijih zbirki, u novijim je Jendričkovim pjesničkim knjigama motivski fokusiranije, locusno sve uže, geografski određenije (Sisak, Kupa, Srijem), iskustveno neposrednije i individualiziranije. Takav tijek pomicanja od općega subjekta-objekta k pojedinačnome subjektu privatnosti, što kulminira u posljednjoj zbirci Srijemske zamke, upućuje na uspostavu nove subjektnosti koja ipak ne napušta svoju metarazinu te je, stoga, instrument prikazivanja sučeljavanja teorijske i subjektivne svijesti, odnosno demonstriranja procesa uključivanja kompletne doživljajne intime u jezik te prikazivanja strukturnih posljedica uvođenja subjektovog govora intime u pjesnički tekst. Sveukupni pjesnički opus Slavka Jendrička svjedoči o ozbiljnom i rijetko kontinuiranom poetskom radu koji kroz dijalog i polemiku s tradicijom i suvremenošću, pomno razrađuje strategiju međudjelovanja iskustva jezika i iskustva zbilje, odašiljući i estetsku, i metaestetsku informaciju. Zbog takvoga, visokom kakvoćom dosljednoga, poetološki vitalnog i vitalističnog pjesničkoga djela, razvijene lirske moderne vedrine u cijelosti, upravo je Slavko Jendričko Povjerenstvu Susreta nedvojbeni izbor za ovogodišnjeg laureata Povelje Visoka žuta za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.