Ništa, samo bjelina

Luka Pavlović je u svojim radiodramama napisanima tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća obrazovan, pametan i obaviješten suputnik najrecentnijih intelektualnih strujanja vlastitoga vremena, u i te kakvome dosluhu s ponajbitnijim, istinskim autoritetima književnosti svojega i svih potonjih vremena, a prije svega s francuskim autorima poput Sartrea ili Camusa. Uostalom, posljednja drama u ovoj knjizi izravno nam priziva autora Mučnine kao citiranu (inter)tekstualnu proto-matricu svojega vlastitoga dramskoga teksta dok se, sljedno napisanome, iskustvo egzistencijalne praznine nameće kao osnovni tematski topos gotovo svih ovdje otisnutih radiodrama. Hoću, naime, napisati kako se Luka Pavlović u svim ovdje otisnutim tekstovima bavi manje-više vidljivim ili tek naslućenim, ili davno spoznatim, ili pak odbolovanim ruševinama krucijalnih međuljudskih odnosa s naglaskom na ljubavi kao ključnoj, ali i shizofrenoj točki ljudskoga zbližavanja, no i potonjega udaljavanja u poraz praznine koja se nadaje kao naš jedini ontološki beskraj.