Dobitnik je prve nagrade na Pjesničkim susretima 2007 – Povelja “Visoka žuta žuta” dodjeljena je hrvatskom književniku za sveukupni i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.
Književno djelo pjesnika, književnoznanstvenog teoretika i kritika, esejista, prevoditelja, urednika, priređivača i pokretača izdavačkih edicija kao i akademika, opsežno je, mnogostrano i jedinstveno, ali prvenstveno je pjesničko: prije svega, on je pjesnik. Nastupio je s pet zbirki pjesama: Rasap, Sa svijetom jedno, Doba prisjećanja, Smjer i Dešifriranje volje, već tada kada je istom magistrirao komparatističkom radnjom o Ujeviću i bio znanstveni asistent tek na vratima znanosti, vjeran svom profesoru, pjesničkom i ljudskom velikanu Juri Kaštelanu. A potom, on je spjevao još šest opticajnih i amblematskih pjesničkih zbirki, među kojima su na glasu Odronske poredbe, Žalostinke i Crne rupe, mračni soneti, najzad, pjesnik je i 127 Izabranih pjesama iz pjesničkih knjiga koje su bez iznimke od prve do posljednje nailazile na priznanja vodećih književnih kritičara. Po njima, ali i monografijama, studijama i antologijama o hrvatskom pjesništvu i pjesnicima, kongenijalnim prepjevima svjetskih pjesnika, Ante Stamać je kao individualni pjesnički talent, samosvojni svoj samorasnik, nemini secundus, nikome drugi, pa ni sebi znanstveniku, koji je skelama od prvoklasne teoretičarske mase obložio trajnu građevinu hrvatskoga pjesništva sa stubištima visoke poetske tvorbe, moderni estetski paviljon sebi i drugim pjesnicima. Prije četrdeset i pet godina, prvom zbirkom Rasap (1962.) najavio je Ante Stamać svoje zasebno mjesto u hrvatskom pjesništvu razlogaške generacije, naraštaja u sastavu tzv. Druge hrvatske modeme, kako ga je sam prvi nazvao. Usmjeren prema onom tipu pjevanja koje se tada bilo nazivalo filozofično pjesništvo, on je na svom početku potvrdio autentičnost svoga stiha, koji ga je nadalje vodio sazrijevanju njegova pjesničkog izraza zgusnute metaforičnosti što spontano izvire iz opće ugroženosti čovjekove egzistencije u sintezi s nenametljivom ali prodornom misaonošću. I kad piše pjesme čvrsto skupljene oko fenomenologije rasapa relacijom bitak – sudbina – povijest – rahlost – ništavilo, on „stvara neke od najzgrušanijih pjesama suvremenoga hrvatskoga pjesništva” (I. Mandić), stvara međuprostor ljudskog opstanka i čovjekova izbavljenja od pada u procjep nemogućnosti, spreman biti „sa svijetom jedno” i prinositi sebe sama na žrtvu: Zemljo gruba i okrutna srca Učini srce moje po srcu svom. (Kako te vidjeh) „Pisao sam (…) o stanju duše, o strahu kao svakodnevici, o katastrofi putem Koje se svijet kreće. (…) Ja svijet vidim – kazuje pjesnik – u krhotinama, razmrvljen, ne čini mi se da su velike teorije svijeta učinile puno na njegovoj koherenciji. Možda je ona stvar budućnosti, možda je bila stvar prošlosti. Ali da je sadašnjost nema, to valjda ne treba nikoga uvjeravati. Pogotovu koherencije nema ta ameba, ta trepetljika, suvremeni čovjek. To biće od straha i stakla (…). Eto, u tom smjeru pokušavam razmišljati u svojim stihovima…” (Tako Ante Stamać kazuje Nevenu Jurici, 1985). Ante Stamać bez dvojbe je samosvojan glas u hrvatskom pjesništvu našega doba po prepoznatljivoj osobnosti doživljaja, ali i po formalnom bogatstvu njegove poezije, u kojoj se sve više služi sonetom, pri čemu će na svoj način modificirati njegovu klasičnu strukturu. Upravo je zato za knjigu Crne rupe, mračni soneti dobio i visoko priznanje: Nazorovu nagradu za godinu 1995. A za kongenijalni prijevod i tumačenje Fausta Johanna Wolfganga Goethea upravo ga je nagradilo i Ministarstvo kulture Nagradom Ise Velikanovića. Ovaj Umjetnički odbor zaključuje svoje Obrazloženje svjestan značenja i trajnog doprinosa hrvatskoj književnosti svojim pjesništvom i svojim monografijama o njezinim pjesnicima, a pojedinima od njih, kao Slavku Mihaliću, Delimiru Rešickom i drugima potpisivao je povelje i priznanja ovih Pjesničkih susreta kao sveprisutni predsjednik DHK. Odbor k tomu završno ističe: Obložio trajnu i modernu građevinu sa stubištima visoke pjesničke tvorbe, sebi i drugim pjesnicima. Ante Stamać je pjesnik koji se u svojoj poeziji tijekom gotovo pola stoljeća uvijek hrabro suočavao s egzistencijalnim, povijesnim, metafizičkim i poetičkim pitanjima. Njegovo pjesništvo osjetljivo je sondiralo mijene vremena – na nejasni metafizički i mračni povijesni horizont odgovaralo je zatamnjenim značenjima, naglašenim intelektualizmom i dubokim osobnim proživljajima, a na uspostavljanje metafizičke okomice te razobličenje povijesnog zla reagiralo je sonetima u kojima Stamać doseže svoj estetski vrhunac. Kako mu je poezija često ostajala u sjeni njegovih iznimnih književnoteorijskih, esejističkih i prevoditeljskih dostignuća, vrijeme je da se i definitivno ocijeni kako je i njegovo osebujno pjesničko iskustvo jedno od nezaobilaznih i visoko vrijed ih dionica suvremene hrvatske poezije. Nema zdvojbe da će Povelja „Visoka žuta žita” pjesniku – jednom „Skitniku koji piše” – biti „znak da nema prenoćišta”, biti „znamen početka što opet ima doći”. Želimo da mu pjesnički glas traje kao note Mozartovih skladbi.
Drenovci, 25. svibnja 2007.
Za Umjetnički odbor dr.sc. Stanislav Marijanović, proffesor emeritus
