Dobitnik je druge nagrade na Pjesničkim susretima 2006 – Priznanje “Duhovno hrašce” dodijeljeno je pjesniku iz Slavonije za zbirku poezije Kopito trajnoga konja.
Svoju pjesničku aktivu Željko Knežević sabire u deset stihozbirki, slijedeći pouzdanu liniju rasta prema lirskim, tankoćutnim, zamagljenim i tihozbornim sferama, lišenim svakog nametljivog «pjesničkog programa» koji se unutar generacije nameće kao postulat. Potpuno postranački i uosobljeno, on gradi svijet od akcidentalija, od krhotina zavičajnog pamćenja,opažaja u prolazu i filozofskih izvoda osamljenog humanista u moru ljudi i strojeva ustrajnih na putu grčevita truda i malih postignuća. Ali pjesnik se služi mudrošću onoga koji je (već) odustao, pa ne želi ništa s tavana niti iz podruma, već samo na margini svjesno odabranog asketizma vuče svoj korijen iz riječi, nadajući se da je na tragu solidna teksta. Tako se pjesma pretvara u nešto tečno, lakokrilo, kao s jezika otpuhano slovo, kao izdahnuti zrak iz zagušenih pluća.No,to su sporo nastajuće, reducirane i pročišćene pjesme s pokrićem, svaka nalik priznanju o vlastitoj nemoći ili izjavi o prihvaćanju tereta, ma kakav bio, na dionici dodijeljena mu puta. Knežević ne zapada u nihilistički bezdan, niti izriče riječ poruge onima koji misle drugačije. Samo opaža, povezuje, povlači tanke i debele crte po memorijskoj osnovi, takne se djetinjstva, predaka, zemlje, dvorišta, i ne htijući preduboko u solipsizam i mrak, opet traga za mislima koje žanju svjetlo .Grad (Zagreb), trg s konjanikom, lijepe ( i mahom nedostupne) žene,knjižare, park, pločnik, travke u betonu, sve je tu negdje, na pozadini njegovih lirskih ocrtaja, no drugi kraj metafore vazda cilja u izmaknuto, nadrealno, u paradoks, u neki fini efekt očuđenja, koji njegovu pjesmu čini lucidnom, akcelerirajućom, dragojevićevski mudrom. Kao recimo: «Sutra je već sutra./ Tamo i natrag gradimo cestu. / Ali za život važan je i tunel./ Iz jedne u drugu planinu ulazimo s kukama/ i s jedne na drugu stranu/ vučemo svoj mrak.// Boj se danas./ Sutra je samo laka zemlja/ na prsima». (Sutra je samo laka zemlja).
Zbirka KOPITO TRAJNOGA KONJA (Alfa, Zagreb, 2005.) odlično je ustrojena i vrijednosno ujednačena, te se kroz četrdesetak pjesama jasno uočavaju odlike Kneževićeve poetike: naglašena refleksivnost, slojevita metaforičnost, odnjegovan diskurs, eliptičan stih koji zaokružuje misao. Knežević vraća ozbiljnost pjesničkom poslu, ne srlja u ultimativni «modernitet»,već vjerujući u utjehu slova i snagu sna, pruža nam ono, što smo pomalo od poezije zaboravili tražiti i dobivati: čisti užitak čitanja. Zaslužuje po tome naše pohvale, kao i kritičarsku pozornost.
Obrazloženje sastavila : Božica Jelušić