Obrazloženje nagrade
za najbolji neobjelodanjeni rukopisni prvijenac.
Nagrađuje se rukopis autorice
Petre Čeč – Sramežljivost krošnji
Poetski rukopis Petre Čeč zrelo je i dorađeno poetsko tkivo. Podijeljeno je na četiri ciklusa: „Pravimo se da se ovo nije dogodilo“, „Između dva nepostojanja“, „Previsoka za ovu vožnju“ i „Traženja“. Svaki ciklus obilježava fokusiranje na određene motivsko-tematske fenomene, ali tehnika pisanja stihovlja ostaje ista i prepoznatljiva. Riječ je o kondenziranom izrazu, koji se kreće od jednostavnog, gotovo razgovornog vokabulara do složenije pjesničke fraze sazdane od apstraktnog vokabulara.
Prvi ciklus, „Pravimo se da se ovo nije dogodilo“ stigmatizira većinom infantilnog lirskog subjekta. Takav subjekt se vraća u vrijeme djetinjstva i specifični djetinji rakurs u sagledavanju svijeta. Takav rakurs se tiče iskrenog i naivnog poimanja dubokih istina, koje se apliciraju na mnoga područja egzistencije. Mnoštvo naivističkih iskustava koja se opjevavaju u ovom ciklusu doneseno je neposredno i to toliko da izgledaju spontanim, iako su, naravno, vrlo promišljeni. Lirski subjekt pjeva o dječjim doživljajima, odnosno emocijama koje se ne zaboravljaju cijeloga života, nego služe kao jedan nepresušan izvor kojemu se treba vraćati. Iskustva poput prvih kazni, npr. klečanja na kukuruzu, doživljaja svijetlog i optimističnog ljetovanja na moru, relacija dijete-odrasli, prvih prijateljstava, obiteljskih odnosa, prvih trauma, kao što je ona zbog rastavljenih roditelja, prva oduševljenja, ali i strahovi, utkani su u stihove prvoga ciklusa i čine fino pletivo, mrežu koja rekonstruira u detalje dječji svijet.
Drugi ciklus „Između dva nepostojanja“ zabavljen je pretežito filozofičnošću i pitanjima smisla i prirode bitka. Subjekt uranja u neka stanja i zakutke bića, koji u tijelo pjesme upisuju najskrovitije pobude, želje i spoznaje. Teme i motivi se dotiču potrebe za nježnošću i za intimnošću, ali i strahova od nedovoljne bliskosti, od neuspješnosti i nepripadanja. Status lirskog subjekta je uglavnom decentriranost. Slabi subjekt pokušava se osnažiti i u analitičkom proučavanju vlastitoga bića pronaći odgovore na egzistencijalnu poljuljanost. Autorica pokušava naći rješenja za anksioznost kao modus vivendi modernoga čovjeka. Ponekad je to izazovno i iziskuje skliznuće u autodestruktivnost, kao u pjesmi „Ne izlazim iz kuće bez knjige“ u kojoj veli „utopila bih se / u šalici hladnog čaja /iako znam plivati“. Stihovi ovoga ciklusa obilježeni su sebetraženjima, analizom međuljudskih odnosa, a često je i povlačenje u osamu u kojoj se odvija samopromatranje i proučavanje vlastite egzistencije. Lirski subjekt traži slobodu duha, slobodnu egzistenciju za razliku od ograničenosti, loše iskustvenosti, zarobljenosti u kavezu egzistiranja. U pjesmi „(Ne)diraj“ on vapi: „nedostaje mi sloboda / koju ptice imaju / da ih ne zatoči / iznova isto mjesto“. Promišljenost i filozofičnost ovoga stihovlja nadaje se u egzistencijalnim situacijama kao što su metafizička tuga i bijeg od praznine. Autorica upisuje značenja koja se tiču samopotpore kao pokušaja izlaza iz krajnjih i nelagodnih točaka bitka, kao u pjesmi „Camera obscura“: „jedini je prijedlog koji imam / da uzmem sebe u zagrljaj / možda mi se tada vrati / komad neumoljivog potiskivanja“. Kao što ilustriraju ovi stihovi, lirski subjekt žudi za sklapanjem bića u cjelinu. Općenito govoreći, u ovoj se cjelini autorica ponajviše bavi prirodom bića u iskušenjima bitka.
Treći ciklus „Previsoka za ovu vožnju“ karakterizira dijalog s drugim, najčešće ženskim subjektom. Kroz dijalošku formu autorica postavlja važna pitanja o mogućnosti ispravljanja egzistencije, upravljanja u novim pravcima i prema novim početcima. U pjesmi „Ako dovoljno jako zažmirim“ zaključuje da nema novih mogućnosti, ako nema završetaka: „kako da započnem nešto novo / ako ne priznajem kraj“. Tako se život prikazuje kao niz faza i niz novih početaka. Tijekom tih razdoblja autoričin subjekt si postavlja niz pitanja, koja su svojevrsno životno breme: „uzaludno tražim objašnjenje / jedini teret koji prevozi / tegle pitanja pokvarene od stajanja“ („Prazna čekaonica“). U ovome ciklusu poetski se materijal proširuje i na ljubavnu tematiku, koja je, također, inaugurirana kao područje metafizičkih i egzistencijalnih promišljanja.
Posljednji ciklu pod naslovom „Traženja“ je najkraći i predstavlja svojevrsni rezime cijele zbirke. Pjesma „Ponekad se pitam“ se izdvaja po tematiziranju zajedničke sudbine svih ljudi, koja obuhvaća niz pitanja poput: „ima li početka prije kraja? / koliko života stane u jednu prostoriju? / koliko zagrljaja nosimo u prstima? / koliko nježnosti skrivamo ispod kože? / gdje smo se sve izgubili i / kako smo se sad pronašli?“. U ovoj pjesmi markira se zajedništvo u upitnosti i patnji: „pružamo si ruke / preko provalija / gledamo se srcima i / smiješimo tugama“, da bi se izdvojilo zajedničko mjesto bitka: „postoji to jedno mjesto / gdje svi smo mi / samo mi“.
Zbirka Petre Čeč u ova četiri ciklusa pokazuje razvijen pjesnički idiolekt, poetiku i misaonu pjesničku poruku razvijenu na širokoj tematskoj paleti.
U ime prosudbenoga povjerenstva 34. Pjesničkih susreta:
dr. sc. Vlasta Markasović
