Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Povelju Visoka žuta žita
hrvatskom književniku
DRAGI ŠTAMBUKU
za sveukupni književni opus
i trajni doprinos hrvatskoj književnosti
Možda će se nekome učiniti proturječnom tvrdnja kako je autoru ovih redaka bilo iznimno teško pisati ovo obrazloženje stoga što o ovogodišnjem laureatu znade i više nego što je za takav pothvat bilo potrebno ili dobro. Jer, životni putovi laureata i moje malenkosti na čudan su se način isprepletali sve od najranije naše književničke mladosti kada smo obojica dobili nagrade „Marko Marulić“ za svoja prva književna djela – on za zbirku pjesama pretežito na rodnoj čakavštini „Meunamin“, ja za knjigu pripovijesti „Vragolovi“. Nakon toga, bio sam mu urednikom u nakladničkom poduzeću CEKADE, da bi se poslije sreli i u londonskom egzilu, u koji je Drago došao nekoliko godina poslije mene, a koji je egzil neizbrisivo obilježio ne samo književni rad obojice, nego i trasirao naše buduće životne putove – njegov u diplomaciju, moj u nakladništvo.
Drago Štambuk rodio se u Selcima na otoku Braču 1950. godine. Školovao se u rodnome mjestu i Splitu, gdje je završio srednju školu, a diplomirao je na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1983. dolazi u London gdje živi i radi jedno desetljeće kao liječnik da bi s početkom srbijanske agresije na Hrvatsku postao opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Velikoj Britaniji. Od toga trenutka počinje njegova diplomatska karijera u okviru koje je službovao kao veleposlanik u Indiji i Šri Lanki, potom u Egiptu i nizu arapskih zemalja, a od 2005. postaje veleposlanik u Japanu i Republici Koreji. Diplomatska služba potom ga vodi u Brazil, da bi danas bio veleposlanik u Iranu.
Za sve to vrijeme Drago ne prestaje pisati pa je njegov književnički opus, od prvih pjesama objavljenih u splitskom časopisu Vidik, do danas narastao na više od sedamdeset knjiga poezije, antologija, prijevoda i ogleda, za koje je dobio niz uglednih domaćih i inozemnih priznanja i nagrada, od kojih se posebice izdvajaju Plaketa „Dobro jutro more“, Nagrada „Tin Ujević“, te japanski Orden izlazećeg sunca sa zlatnom i srebrnom zvijezdom.
Budući sveznadari jamačno će zabilježiti Dragu Štambuka i kao idejnog začetnika i pokretača pjesničkih susreta „Croatia rediviva“ koji se svake godine održavaju u njegovim rodnim Selcima, ali i kao čovjeka najzaslužnijeg za proglašenje takozvane „Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ kulturnim dobrom i stavljanje iste na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine. Za službovanja u Japanu, Drago utemeljuje jedinu međunarodnu književnu nagradu s imenom jednoga hrvatskog književnika. Riječ je o nagradi za haiku pjesništvo „Vladimir Devide“. Sve su to čimbenici koji su rezultirali time da je prije tri godine Drago Štambuk primljen izravno u redovito članstvo Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
O pjesničkom diskursu, ili da uporabim sintagmu Zvonimira Mrkonjića, „poetskom misteriju“, našega laureata, kritika je ispisala brojne stranice koje ovdje nema potrebne ponavljati. Umjesto toga pustit ću samoga pjesnika da ovom prigodom progovori iz svoje samozatajnosti. U pjesmi „Krug“ Drago Štambuk ovako pjeva:
Ja nisam pjesnik.
Ja nisam ja.
Ja nisam liječnik
niti mudrac.
Nisam ni dijete
nit ambasador.
Ja srce sam
koje kuca
i ruka koja
pipa puls.
A velika poetesa Vesna Parun to će reći ovako: „Štambuk je toliko drukčiji da možda čak i nije pjesnik nego žrvanj, što iz sebe uz škripu i huku izbacuje samljevene ideje, simbole i apstrakcije, i – poput kakva poludjela žreca – vraća ih bez milosti natrag u materiju, u kal.“ Sve ovdje rečeno samo je maleni dio razloga zbog kojih je nagrada „Visoka žuta žita“ ove godine dodijeljena baš Dragi Štambuku.
U ime prosudbenoga povjerenstva 34. Pjesničkih susreta:
Nikola Đuretić
