ANTE STARČEVIĆ rođen je 23. svibnja 1823. godine u Žitniku kod Gospića. U satnijskom središtu u Klancu, u blizini Gospića, pohađao je pučku školu na njemačkom jeziku, koja je tada bila obvezna za djecu iz Vojne krajine. Očev bratić, njegov stric, Šime Starčevič (1784-1859.), hrvatski jezikoslovac i znameniti hrvatski pisac ikavac, poveo ga je 1836. godine kao najmlađeg člana zadruge u svoj župni dvor u Karlobag, gdje počinje humanističku naobrazbu. Godine 1839. odlazi u Zagreb gdje je položio ispit za prva dva razreda i pošao u treći gramatički razred tadašnje Arhigimnazije ili Nadgimnazije.
Od 1843. do 1845. godine polazio je studij filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. U to vrijeme, u doba vrhunca narodnoga preporoda, počeo je s objavljivanjem svojih pjesničkih uradaka. Godine 1845. odlazi u senjsku bogosloviju te potom u tadašnju Peštu na Kraljevsko sveučilište. Tijekom tri godine studija u Pešti (1845.-1848.), uz bogoslovne znanosti i filozofiju, proučavao je osobito povijest. Za vrijeme školovanja savladao je mađarski, njemački, talijanski i francuski jezik, a dobro je poznavao klasičnu baštinu te latinski i grčki jezik. Godine 1848. vraća se u Hrvatsku zajedno sa ostalim studentima, te tada svoj životni put posvećuje borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Ante Starčević okušao se u publicistici, novelistici, književnoj kritici, filozofskom eseju, kazalištu i znanosti. Već za školovanja priklonio se ilirskomu pokretu, a u Gajevoj je Danici (od 1845) te u Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili objavljivao pjesme i prozna djela pod pseudonimom A. V. Rastevčić (akronim). Književnim radom nastavio se baviti i za neoapsolutizma (1851–60) te je napisao četiri drame, od kojih je sačuvan samo Selski prorok. Objavljivao je i pjesme, feljtone, kritike, aforizme i filozofske eseje u Narodnim novinama i Nevenu. Protivio se jezičnim koncepcijama V. S. Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj, s kojima je vodio oštre polemike o jeziku, te je odbacio Bečki književni dogovor iz 1850. Godine 1853. bio je izabran u književni odbor Matice hrvatske te u uredništvo Nevena, bio je aktivan i u Družtvu za povjestnicu jugoslavjansku, a od 1860. surađivao je u Pozoru.
Nakon neuspješnog pokušaja dobivanja mjesta profesora filozofije i povijesti na zagrebačkom sveučilištu, sve do 1861. godine radio je u pisarnici, u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama. Iste godine bio je imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora 1861. i pritom zastupao stajališta o hrvatskom državnom pravu, cjelovitosti hrvatskih zemalja i pravu hrvatskog naroda na samoodređenje. U državotvornom smislu protivio se bilo kakvim zajedničkim poslovima s Austrijom i Ugarskom, a političku budućnost Hrvatske zamišljao je utemeljenu na ugovornom odnosu između kralja i hrvatskog naroda. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom pod geslom: „Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku“.
Istodobno je zastupao liberalna načela u izgradnji države, sukladno zasadama Francuske revolucije. Nakon raspuštanja Hrvatskoga sabora (1861), zbog političkih je stajališta bio smijenjen s mjesta velikoga bilježnika (1862), a zatim osuđen i na zatvorsku kaznu (1863). Godine 1865. ponovno je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje se sukobljavao s narodnjacima i unionistima, prekinuvši veze s I. Mažuranićem i J. J. Strossmayerom. U sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama. U skladu sa stajalištem da je Hrvatska pravno neovisna država, koja bi se trebala protezati na cijelom hrvatskom povijesnom području, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda. U Zagrebu je 1867. pokrenuo prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, a od 1868. svoje je političke tekstove objavljivao u pravaškom glasilu Hervat. Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti, smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva. Ujedno se suprotstavio sudjelovanju klera u političkom životu, zbog čega su ga često osuđivali u crkvenim krugovima. Nakon Rakovičke bune 1871. Stranka prava bila je raspuštena, a on uhićen i zatvoren; nakon toga se povukao na obiteljsko imanje u Jasku (kraj Zagreba).
Godine 1878. ponovno je bio biran u Sabor, te je bio zastupnikom do kraja života. Od tada je živio u Sušaku, pišući članke za pravaški list Sloboda, među kojima se ističe serija članaka Ustavi Francezke, objavljena u povodu stogodišnjice Francuske revolucije. Zbog unutarstranačkih sukoba s F. Folnegovićem, istupio je iz stranke i 1895. s J. Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem osnovao Čistu stranku prava. Godine 1895. bio mu je predan narodnim prilozima izgrađen »Starčevićev dom« u Zagrebu, gdje je i umro. Svojim je djelima i političkim radom postavio teorijsko-političke temelje suvremene hrvatske nacionalne države i zbog toga je još za života bio prozvan Ocem domovine.
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine te je pokopan na groblju u Šestinama u Zagrebu.
