Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Priznanje Duhovno hrašće
hrvatskoj književnici
IRENI STANIĆ RAŠIN
za najbolju poetsku zbirku Iza devet velova
objavljenu između dvaju Susreta
Ključ za interpretaciju zbirke pjesama „Iza devet velova“ Irene Stanić Rašin treba tražiti već u naslovu zbirke koji naglašava slojevitost i bajkovitost poetskih tekstova. Devet velova su poput devet obrazina iza kojih se skriva uvijek novo i svježe, drugo i drugačije poetsko tkivo. Ono što objedinjuje pjesnički izričaj ove autorice je naglašeni ludizam, nazočan poglavito u prvih osam „velova“. Kao kontrast nastupa „uozbiljenje“, refleksivna i filozofična nota devetog ciklusa, tj. devetog vela.
Poezija Irene Stanić Rašin utemeljena je na postmodernističkim zasadama i vješto barata postmodernističkim postupcima. Autorica je bravurozna poetesa koja je, ponajprije, fascinirana izražajnim mogućnostima jezika, ali i igrom smislovima. Ona superiorno kolažira visoko i nisko, ozbiljno i neozbiljno, tragično i komično primjenjujući na taj način nivelaciju kao pogled na svijet. Takav postupak mnogo govori o relaciji suvremenog subjekta i svijeta koji ga okružuje.
Prvi veo naslovljen je „Nepoznate verzije bajkovitih heroina“. Iako je ovdje riječ o reinterpretacijama najpoznatijih dječjih priča i bajki poput Crvenkapice, Trnoružice, Pepeljuge, Snjeguljice ili Matovilke pa bi očekivana bila infantilizacija subjekta, to nikako nije slučaj. Autorica pronalazi inovativno rješenje u kojemu se subjekti u 1. licu obraćaju recipijentima solilokvirajući svoju priču. U taj ispovjedni ton, koji djeluje svježe i neposredno, kao da se radi o bliskom prijatelju ili susjedu utkani su postupci osuvremenjivanja i reinterpretacije. Likovi iz bajke, kao i sama na poetski način sužena i koncentrirana fabula su depatetizirani. Likovi su prizemljeni do te mjere da Pepeljugi suprug kupuje usisavač „jeftino, iz šverca“, set teflon-tava ili „servis od fejk porculana“. Nepoznate verzije bajkovitih heroina su domaćice, obične djevojke, žene koje kupuju haljine s neta i odgovarajuće cipele. Irena Stanić Rašin se igra s tim depatetiziranim i prizemljenim ulogama ironično nazvanih „bajkovitih heroina“. Motivi postaju GMO voće, lijek protiv alergije Dimidril, corona, razne vrste reklamiranih madraca i druge suvremene pojave, koje dovode do banalizacije likova iz bajki. Tako se u svijest pjesme pohranjuje humor, ironija pa čak i sarkazam. Sve to je začinjeno koketiranjem s kolokvijalnim jezikom, pomodnim anglizmima, razgovornim frazama, što dodatno depatetizira patetični izričaj bajke.
Drugi veo ili ciklus nosi naslov „Na slovo, na slovo“ i u njemu se otkriva nova dimenzija autoričinog ludizma. Sve riječi pojedine pjesme započinju zadanim suglasnikom. Ritam je brz, a slike često nadrealističke i košmarne. U ovome ciklusu do izražaja dolazi autoričina elokventnost. Vokabular je neobično bogat, a spojevi riječi bravurozni. Autorica u svom plodonosnom izričaju nalazi prostora za intertekstualnost, koja se ostvaruje na udaljenije načine kao što su aluzije, ali i na prave intertekstualne postupke kao što je citatnost. U pjesmi „Na M“ ćemo tako naći stihove „Možda malteški Merlot / Majstoru, Margariti“ što je aluzija na Bulgakova ili citirajući naslov romana „Trojica u Trnju“. Autorica radi postizanja furioznog ritma participira i od nekih futurističkih zasada koristeći onomatopejske usklike kao u pjesmi „Na P“: „Puf, pant, / pa-pa!/ Pljuc“ ili u pjesmi „Na T“: „Tras! Tres! Tik-tak. Tja! / Tone Titanik.“
Treći veo „Na srok, na srok“ otkriva novu dimenziju pristupa poetskom supstratu. Ovoga puta riječ je, kako sam naslov ciklusa govori o igri rimama. Autorica pokazuje zavidnu umješnost igre glasovnim podudaranjima. Međutim, nije riječ samo o zanatskom umijeću, nego o nadgradnji u kojoj se pomoću rime postiže različite efekte. Najčešće je to humor, a ponekad i ironija. Osim što se služi standardnim jezikom, autorica koristi i dijalektalne frazeme i lekseme, kao npr. u pjesmi „Asti miša“: „jesi iša / od Drništa / do finiša / Zaobiša?/ Nije priša.“ Nije joj stran ni kajkavski dijalekt ni kolokvijalni govor, kao u pjesmama „Jok“ i „Hit“. Maestralna je u tom pogledu pjesma „Zagrebancije“ koja se sastoji od samih zagrebačkih lokalizama. U ovome ciklusu autorica tematski obuhvaća svakodnevne i aktualne teme, kao što su svakodnevne obveze („Uh“, „Hit“), problemi turizma („Glista“), potres, korona…
Na avangardnoj baštini gradi se IV. ciklus naslovljen „Liporicks“. Jezična igra se sastoji u tome da se unutar pjesničkog teksta svi samoglasnici zamijene jednim odabranim, npr. samoglasnikom „a“. Autorica je napisala dvije varijante – jednu sa zamijenjenim samoglasnikom i ispod nje pravilnu. Humorističnost i ironičnost kao odraz autorskog stava su zastupljene i u ovom ciklusu.
Vrhunac ludističkih postupaka ostvaren je u V.velu „Pjesme naglavačke“. Svoju umješnu igru riječima autorica pokazuje stavljajući paralelno isti poetski tekst jednom namijenjen za čitanje odozgo prema dolje, a u drugom primjeru odozdo prema gore. Više smjerova čitanja su igra riječima u slamnigovskoj maniri.
Postmodernistički pristup poetskome tekstu posebice je izražen u VI. velu „Epske novoruhe“. Iza ovoga neologizma krije se podražavanje stila i forme epskih narodnih pjesama. Autorica već prokušanom metodom spajanja suvremenog i tradicijskog stvara svoj osebujni idiolekt. U njemu su ravnopravno zastupljeni različiti jezični slojevi pa tako uz arhaične riječi i turcizme supostoje ravnopravno motivi i leksemi iz naše suvremenosti. Zanimljivo je da se intertekstualnosti pridaje velika pozornost pa tako autorica podražavajući stil epske narodne pjesme amalgamira stalne epitete, neke figure poput slavenske antiteze i stih deseterac.
Igralački postupak nastavlja se i u naročito humoristično intoniranom VII. velu „Nove pouke“. U formi kvazi aforizma i kvazibasne autorica stvara poetski tekst koristeći trodijelnu kompoziciju koja se formira od prvotnoga citata, najčešće dječje brojalice poput „En ten tini“, ali i citata ulomaka iz poznatih pjesama visoke, ali i pop kulture, autoričinog teksta o tom citatu i izmijenjene neke stvarne pouke. Konačni efekt je humorističan, ironičan ili čak sarkastičan.Citatnost je često ostvarena već i u samim naslovima poput „Balada iz predgrađa“ D. Cesarića ili „Lađarska serenata“ Đ. Balaševića. Autoričina igra citatima ostavlja dojam o njezinoj umješnosti, iskričavosti i duhovitosti.
VIII. veo „Slobodnjače“ je tematski i formalno u kontrastu s ostalim ciklusima, iako su i u njemu prisutni postmodernistički elementi poput citatnosti.Riječ je o pjesmama slobodnog stiha.
Zanimljivi pjesnički ostvaraji nalaze se u IX. ciklusu ili velu „Iz crnih nabora duše“. Znakovito je da pjesnikinja svoje poetsko umijeće ovjeruje pišući uglavnom sonete i to pretežito elizabetinske. Također, tematski su ove pjesme u kontrastu s ostatkom zbirke jer se u njima posebice ostvaruju refleksivne i filozofske teme. Opjevavaju se neke ljudske mane, npr. zavist, zloba, oholost i lažljivost. Egzistencijalna tematika poput propitivanja smisla bitka, refleksije o temporalnosti egzistencije i smrti zaokupljaju autoričinu pažnju. U nekim su tekstovima mračniji tonovi, kao npr. u „Dance macabre“ i „Apokalipsa“, a u nekima je prisutna ironija, kao npr. u „Potopu II.“ gdje se konstatira: „Današnji će Noe da izbjegnu vodu / pobjeći od kazne u… svemirskom brodu“. Dijapazon intertekstualnosti je širok, od Biblije, Baudelairea do Leopardija i I. Gundulića.
Zbirka pjesama Irene Stanić Rašin „Iza devet velova“ je originalno i jedinstveno umjetničko ostvarenje koje se u postpostmodernističkim vremenima osvrće i utemeljuje na ponajboljim zasadama avangarde i postmodernizma. Autorica je to koja superiorno vlada jezikom i razigrano baštini iz različitih jezičnih slojeva stvarajući svoj pjesnički idiolekt. Ovom zbirkom ona pokazuje artizam na zavidnoj razini.
U ime prosudbenoga povjerenstva 35. Pjesničkih susreta:
dr. sc. Vlasta Markasović
