Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Povelju Visoka žuta žita
hrvatskoj književnici
ANI HORVAT
za sveukupni književni opus
i trajni doprinos hrvatskoj književnosti
Prije točno deset godina zapisao sam kako slijedi: „Knjiga MORE MORA (…) golem je projekt u koji je uložen velik napor – napor koji je moguć samo ako je i ljubav prema takvu poslu isto tako velika. Ma kako netko definirao ovo djelo (kao antologiju ili pregled hrvatskog pjesništva o moru od 15. stoljeća do danas, a osobno skloniji sam ovoj drugoj definiciji) nedvojbeno je pred nama djelo vrijedno svekolike pozornosti“. Zapisao sam ove rečenice u povodu predstavljanja antologije MORE MORA, kojoj sam bio i nakladnikom. Posebice bih izdvojio sintagmu „djelo vrijedno svekolike pozornosti“. Naime, baš tu sintagmu moglo bi se i trebalo primijeniti na cjelokupan opus i djelo Ane Horvat. Ovdje svjesno uvodim dihotomiju opusa i djela, ali ne kao opreku sučeljenih pojmova, nego prije kao dva elementa autoričine djelatnosti koji se međusobno uvjetuju i pretpostavljaju pa i nadopunjuju.Opus, kao cjelokupno književno stvaralaštvo autorice, i djelo, kao njezin aktivizam, posebice na fonu zaštite životinja, ali i na drugim poljima.
Ana Horvat, rođena je kao Jasna Kubović (udata Palčec) u Zagrebu gdje se i školovala. Diplomirala je pravo i radni vijek provela kao pravnica u INA-i, pišući poeziju, kako sama voli reći: usput i gotovo potajice. A onda se dogodio – Zvonimir Golob, koji će u svoju Antologiju svjetske ljubavne poezije 20. stoljeća uvrstiti i četiri pjesme Ane Horvat i to neobjavljene, izravno iz rukopisa. Sam Golob, definirajući poeziju Ane Horvat, zapisat će i sljedeće: „Poezija Ane Horvat pripada onom dijelu tradicije hrvatske i svjetske poezije koja ne prezire čitaoca i koja ga i bez namjere lako pronalazi iskazom što je dio njene prirode, ne tražeći ni tumača, niti posrednika.“
Ana Horvat do sada je objavila dvadesetak pjesničkih zbirki i četiri knjige proze. Kao antologičarka priredila je četiri antologije i jednu web-antologiju s preko 200 pjesničkih digitalnih knjiga, naslovljenu „Pjesnici Ane Horvat“. Njezini su radovi prevedeni na brojne jezike, a Anina lirika uvrštena je u dvadesetak antologija i zbornika u zemlji i inozemstvu.
O pjesništvu Ane Horvat pisali su mnogi. Tako će Sead Begović istaknuti da „…poezija Ane Horvat nastaje u ritmu životnih pulsacija kao svojevrsni dijalog s osobnim oblicima ljubavi…“; a Božica Jelušić će zapisati: „Za Anu Horvat poezija je zaista ‘put do vlastitog srca’. Pišući o ljubljenima i za ljubljene, ona je, često, savršeno svjesna da je poezija ono najbolje što će poslije ljubavi ostati…“. Branimir Donat zbori ovako: „Oni koji vole poeziju Ane Horvat vole je zbog njene specifičnosti. Ta je poezija ponajprije – čovjekolika, naoko nepretenciozna, lapidarna, mala konverzirana ljudska priča.“, a Irena Lukšić zaključuje: „Ovo žensko stihovlje, srećom, ne muči nejasnoćama i ponavljanjem otrcanih misli, već nudi svježinu, ljupokost i optimizam čitanja…“.
No, zanemarimo li sve ono što je do sada kritika ispisala o stvaralaštvu Ane Horvat i postavimo li upit o prirodi i svrsi njezina stvaralaštva samoj pjesnikinji, jedan od mogućih odgovora bit će i ovaj sadržan u pjesmi „MAMIN ŽIVOTOPIS“:
pjesme su moja djeca
nestašna zloćudna
cmizdrava gladna
sva začeta sa životom
stalno ih rađam
ima ih posvuda u kući
ja sam strastvena i hrabra
neprestano trudna
velika mama
Ali vratimo se na tren prije spomenutoj dihotomiji opusa i djela slavodobitnice, tako što ćemo se usredotočiti na onaj ‘djelatni’ aspekt. Nije nepoznata činjenica da je Ana Horvat ne samo osnovala udrugu Druga prilika, nego je i aktivno sudjelovala u izradi Zakona o zaštiti životinja. O toj dihotomiji opusa i djela rekli smo da ne predstavlja opreku sučeljenih pojmova, nego prije dva elementa autoričine djelatnosti koji se međusobno uvjetuju i pretpostavljaju pa i nadopunjuju. U svojim djelima, Ana Horvat često piše o ljubavi prema tim, kako ih naziva „subićima“, koja u njezinu pjesničkom diskursu nalaze, sućutna, iskrena i gorljiva sugovornika i zagovornika prepuna empatije. Njezi stav prema tim „subićima“ gotovo je zen-budistički, a da toga sama vjerojatno nije ni svjesna.
No, aktivizam Ane Horvat tu se ne iscrpljuje. Tijekom niza godina predstavljala je na mnogim tribinama hrvatske pjesnike i pjesnikinje, od „Razgovora s pjesnikinjom“, preko „Pjesnikinje u Lisinskom“ do najnovije „Zelene tribine“ u prostorijama Društva hrvatskih književnika, na kojoj predstavlja hrvatske pjesnike i skladatelje koji pišu i skladaju o životinjama i stablima. Na svim tim tribinama predstavljeno je do sada ukupno više od 120 pjesnika i pjesnikinja.
I na kraju ne mogu prešutjeti i jednu zapanjujuću činjenicu koju nalazim gotovo nevjerojatnom. Poslije svih ovih pobrojanih djela, poslije više desetljeća pisanja i djelovanja, u biografiji Ane Horvat ne navodi se niti jedna književna nagrada ili priznanje. Nije to zbog skromnosti ili samozatajnosti autorice. Nagrada jednostavno nema. Ili točnije, ima jedna: Godine 2019. dobila je drugu nagradu „Dubravko Horvatić“ za priču.Stoga se iskreno nadam da smo dodjelom nagrade „Visoka žuta žita“ Ani Horvat za cjelokupan opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti, i tu nepravdu barem djelomice ispravili.
U ime prosudbenoga povjerenstva 35. Pjesničkih susreta:
Nikola Đuretić
