Obrazloženje nagrade
za najbolji neobjelodanjeni rukopisni prvijenac.
Nagrađuje se rukopis autorice
Anice Miličević – Kronike pripadnosti
„Kronike pripadnosti“ su pjesnički ciklus od sedamnaest pjesama koje su povezane na više instanci. Ponajprije valja razmotriti status lirskoga subjekta, zatim motivsko-tematski sloj pa afektivnu podlogu.
Lirsko Ja je u ovom jedinstvenom pjesničkom ciklusu ponajviše u prvome licu jednine i vrlo često se radi o glasu u ženskome rodu, tj. subjektici. Taj ženski glas je istančan, nježan i profinjen i ispjevava svoju lirsku kantilenu. Lirski subjekt u 1. licu jednine iznosi svoju poetsku ispovijed u svojevrsnom dijalogu s lirskim Ti. Obraćanje lirskome Ti obuhvaća višeslojna pitanja na koje se očekuje očitovanje i uvažavanje. Osim toga, subjektica se i ogleda u Drugome i na taj način gradi i predstavlja i svoju osobnost. Autorica je u neprestanom propitivanju relacija s lirskim Ti. U takvom postupku ona otvara vrata jednoj specifičnoj motivsko-tematskoj problematici. Pjesničke slike na kojima se grade motivi su vrlo sofisticirane i promišljene. Čak i kad su uključene u postupak nabrajanja ili neki, uvjetno rečeno, narativni slijed one ne gube na svojoj poetičnosti. Motivika je ostvarena sinestezijski, angažirana su različita čula, čime se postiže bogatstvo i punoća izričaja. Tako u trećoj pjesmi autorica piše: „Moje sjećanje leži na gornjoj polici staklenoga kredenca, / ima miris zgnječenog oraha, razmazanoga po mekom drvetu violine, / klati se u ritmu poloneze s čestim izmjenama tempa i naglašenim harmonijama“.
Afektivne podloge ovih pjesničkih tekstova su nepatvorene i iskrene. Već prva pjesma se zasniva na osjećaju nostalgije koji se tka od detalja iz prošlosti pa su pjesničke slike u funkciji prisjećanja na prošla osobna iskustva. U drugoj pjesmi će to biti čežnja i bol, u trećoj npr. sjećanje. Struktura pjesama je takva da im je izvor u osjećaju pripadnosti. Razlikuju se po propitivanju relacija pripadnosti, po opsegu pripadanja, po osobnom odnosu prema pripadanju Drugome. U većini ovih pjesničkih tekstova autorica nedjeljivo povezuje upravo osjećaj pripadnosti i ljubav. To joj omogućuje razviti dijapazon ljubavnih osjećaja od prisjećanja na ljubav, preko čežnje i boli do potpunog prepuštanja i potreba za ljubavnim zaštitništvom i prihvaćanjem. Ponekad se ljubav i pripadnost uzdižu na pijedestal, kao što je to slučaj u četvrtoj pjesmi u kojoj razmišljanje o voljenoj osobi postaje dragocjenost i uzdiže se u astralne prostore, tj. misli o voljenoj osobi pretvaraju se u zvijezde, što je klasična arhetipska slika uspona. Međutim, nisu samo pripadnost i ljubav u fokusu ovih pjesničkih tekstova. U njima je i naglašena refleksivna nota. Autorica uvijek polazi od životnog iskustva pa tako propituje teme egzistencije i esencije bitka i temporalnu prirodu čovjeka. Tako subjektica u 5. pjesmi razmatra ponašanja čovjeka, njegove emotivne reakcije na svakodnevnu zbilju, odnose prema drugima i zaključuje „plovim prema Hadu i osvrćem se tek za nedostižnosti povratka“ iznoseći tako filozofična razmatranja o prolaznosti egzistencije. U istoj pjesmi konstatiranoj efemernosti egzistencije kontrastira neizbrisivost ljubavi i svojevrsnu žudnju za zaboravom veleći „povraćam boju tvojih očiju / s dlanova stružem tvoje otiske / putujem za staricom koja šepa / brojim vrane na grani oraha“.
U konglomeratu ljubavi i smrti razvijaju se refleksivne konstatacije o prirodi drugih, kao u šestoj pjesmi u kojoj se navode različite vrste ljudi i njihov odraz na druge, sve do spoznaje „da ti ljudi koje čekaš više i nisu ljudi“.
Autoričino nastojanje da se ljubavlju i pripadnošću zatome osjećaji napuštenosti, odbačenosti i otuđenosti nalazi se u potki ovih pjesama. Naročito je to izraženo u jedanaestoj pjesmi u kojoj se lirski glas gotovo lamentirajući obraća lirskome Ti pitanjima koja su gradirana. Ponajprije pita „Hoćeš li me sačuvati od svijeta? Od pogleda koji peku, dodira koji drobe i uzimaju, od misli koje truju i vremena koje ujeda?“ Slijedi pitanje „Hoćeš li me sačuvati od drugih?“, pa pitanja o čuvanju od rastanaka i boli, od sna, od suza, od oštroga kamenja i na poslijetku dolazi pitanje „Hoćeš li me sačuvati od mene / za sebe?“. Lirsko Ja je otuđeno i decentrirano i traži pomoć u čuvanju svoga integriteta što je karakteristično za suvremenoga pojedinca. Subjektica je ponekad toliko otuđena i toliko nesigurna da sumnja i u vlastiti identitet, kao u četrnaestoj pjesmi u kojoj vapi za utjehom i zaštitom od straha i vlastite dezintegriranosti: „Sastavljaš me ponovno od komadića bivše mene“. Ona se nalazi u takvom stanju da se potpuno prepušta u ruke Drugome: „Ostavljaš i mene drugačiju, sretniju, slobodniju. / Mene jaču i hrabriju. / Mene tvoju. / I strah me to izgovoriti, / ali dom je pomalo gdje god da si ti“.
Treba napomenuti i da posljednja, sedamnaesta pjesma funkcionira kao epilog ciklusa. To je svojevrsna oda pripadanju i ljubavi iz koje izlazi beskrajna zahvalnost na zaštitničkim gestama u okrutnome i nehumanom svijetu.
Pjesnički ciklus Anice Miličević dorađeno je i osmišljeno pjesničko djelo u kojemu se poetska riječ pojavljuje pomalo na tragu šimićevskih pjesmotvora i pokazuje autoričino sigurno vladanje poetskim izričajem.
U ime prosudbenoga povjerenstva 35. Pjesničkih susreta:
dr. sc. Vlasta Markasović
