Dobitnica druge nagrade na Pjesničkim susretima – Priznanje „Duhovno hrašće“ za najbolju objavljenu zbirku između dvaju Susreta ima biti uručena Božici Zoko za zbirku Zapisi iza greba.
OBRAZLOŽENJE odluke o dodjeljivanju druge nagrade, priznanja Duhovno hrašće na 21. Pjesničkim susretima Drenovci 2010.
OLOVKA JE LOVKA
… o poeziji Božice Zoko i o novoj knjizi stihova ZAPISI IZA GREBA
Božica Zoko uvažena je, nagrađivana pjesnikinja iz Gradišta koja, uz to, piše kritiku i eseje, a uspješno se bavi i slikarstvom, što je iskoristila uvodeći svoje crteže i slike kao raznovrsne kompatibilije u i uz svoje pjesme. Već nakon druge stihovne zbirke (Biće iz mraka), od ukupno pet dosad objavljenih, uvrštavana je kao nezaobilazna u antologije suvremenog hrvatskoga pjesništva. Ako bismo jezgrovito htjeli označiti prepoznatljivost stila njezine poezije, čini se kako bi jedna od najtočnijih riječi bila – obilje ili, kako sama autorica kaže – preobilje. Obilje teksta, obilje slika, obilje stilskih rješenja, obilje subjektnih glasova, vremena i mjesta. Dok je prva knjiga stihova bliska, da parafraziramo Gorana Rema, quorumovskoj urbanitetnosti ispražnjenih urbanih likova zakočene komunikacije, u kasnijim se zbirkama uvodi puno kompleksnija motivika – ona biblijske i raznomitologijske provenijencije koje su strukturni dijelovi dva naglašenije profilirana subjektna tipa – onaj kaotičnoga psihograma, tekstualiziranoga bujnom sintaksom što ne trpi versifikacijske omeđivače i otklizava stih u proznu rečenicu uronjenu u simultanost mnogostrukosti prostora i vremena, te drugi subjekt pomirljive, ponizno zapitane duhovne teksture koji izgovara pristajanje na vlastitu djelatnu, spisateljsku, stvarateljsku slaboću, odnosno pristajanje na instrumentnost od strane izvantekstnoga, koordinirajućega nadbića. Takva subjektna dihotomija nastanjuje i najnoviju knjigu pjesama Božice Zoko – ZAPISI IZA GREBA, koja je ujedno i ogledni primjerak ranije spomenutoga obilja. Opseg zbirke, koja dostiže više od dvjesto stranica teksta, te tematsko-motivsko- stilska raznolikost, gustoća i umješnost, svjedoče o autoričinoj ozbiljnoj posvećenosti umjetničkom zanatu zvanom – pisanje poezije, što je ovdje, uz sučeljavanje čovjeka i Boga, jedna od primarnih tematskih linija. Iako je jezik u ovoj zbirci posve tjelesno biće, iako se uživa u sočnosti riječi, u onovljavanju mogućnosti njihova zvučanja, u modeliranju označiteljskih kreacija (obloneba, lovka, tihoća, lijeg…), ipak njegovo bogatstvo nije samo sebi temom i svrhom već se na potencijal njegovoga vrenja upozorava kao na prednost nužnu za posredovnu znakovnost koja ima projicirati bujnost subjektove nutrine. Dakle, za Zoko jezik u ovom trenutku nije zanimljiv kao semiotička praksa, već prije svega kao operativno tijelo, kao savršen medij iskazivanja predjezičnih subjektovih stanja i potreba koje su, zapravo, u središtu njezina zanimanja. Tako će jezičnim igrarijama, infantilističkom retorikom, raspadanjem leksema, biti podvučen autoironijski ton subjektova govora, neologizmima imenovana konvencionalnim leksikom (auto)neobjašnjiva njegova stanja, a dijalektalnim i razgovornim elementima proizvedena uvjerljivost, autentičnost subjektova iskustva. A iskustva koja su orijentacijska za subjektovo funkcioniranje u svijetu su ponajprije duhovno, tjelesno i spisateljsko. Duhovno, odnosno religijsko je omjeravajuće, zakonodavno u odnosu na sva ostala, dok je iskustvo tijela, njegove vanjske i unutarnje percepcije (sveti teret tijela, tijelo koje žudi, tijelo koje bole nedodiri, tijelo kojeg nema, jako tijelo, unutrašnje tijelo…), posebice onog subjektovog iznutra, ono što jezik pokušava dosegnuti, orječiti. Božicin subjekt je egzistencijalno zabrinuta osoba koja je ili zapitana, počesto buntovno i polemički nastrojena spram uvriježenih moralnih/kršćanskih zakona, ili je predana i odana Bogu i kritična spram ljudskih taština, općenito spram ljudskih etičkih malenosti te strastveno predana pisanju kao ključnom i ponekad jedinom egzistencijalnom postvarenju ljudskoga bića. U kojoj god identitetnoj varijantnosti, subjektovo je tijelo trag drevnosti svijeta, u svakom trenu svjesno svoje impregniranosti civilizacijskom iskonskošću i povijesnošću onih koji ga okružuju (odatle česte retrospekcijske digresije kojih su madeleine kolačići razbijen prozor, tetkin smijeh, vijesti u medijima, boja dana…) te zato blisko prirodi, zemlji kao čovjekovom predtijelu, kao nositeljici ukupnoga iskustva ljudskoga roda. I svi ti putevi egzistencijalnih traženja u ruhu su dojmljivoga stilskog preobilja – metafora, alegorija, personifikacija, retoričkih pitanja, ponavljanja, invokacija… I još bi se moglo pisati o najnovijoj zbirci Božice Zoko, no pošto forma obrazloženja podrazumijeva sažetu informaciju i argumentaciju, samo ćemo zaključiti kako su ZAPISI IZA GREBA vrhunska knjiga stihova iznimne pjesničke osobnosti, knjiga čija svakovrsna bujnost pozornome čitatelju jamči uistinu rijetki užitak. Zato joj s radošću dodjeljujemo ovogodišnju nagradu Duhovno hrašće.