Dugogodišnja literarna veza Marine Tomić i Pjesničkih susreta u Drenovcima napokon nailazi i na sretnu nagrađeničku potvrdu – Marina se, naime, vraća tamo gdje je i počela. Upravo je njezina prva zbirka poezije naslovljena Nastavak zelene priče rezultatom treće nagrade dodijeljene joj 2008. godine, a nakon čega je trebalo proći čitavih osam godina do novoga ukoričenja, ovoga puta pod okriljem nikada budnijega slavonsko-baranjsko-srijemskoga Ogranka Društva hrvatskih književnika. Neupućeni netko naslutio bi višegodišnju autorsku tišinu lucidne osječke pjesnikinje. Međutim, zbirka pjesama Na što te podsjeća? tek je formalnom potvrdom neupitnoga autorskoga kontinuiteta čiju je postojanost bilo pratiti blogosferno te društveno-mrežno.
Pa ipak, blogosfernu patinu, u odnosu na prvoobjavljeni rukopis, nipošto nije primijetiti u ranijoj mjeri pri čitateljskoj konzumaciji novoobjavljene zbirke. Stoga je teorijski osviješteni čitatelj lišen pomnoga praćenja blogosferne scene suočen s ozbiljnom mogućnošću vrlo pozitivnoga estetskoga šoka. Nimalo je dvojbenim zaključiti: evolucija je pisma Marine Tomić u punom jeku!
U odnosu na prvoobjavljeni rukopis pjesama zbirku je Na što te podsjeća? čitati kao stilski sada već posve discipliniranu, pribranu te ujedno lakopričljivu tekstualnu strukturu sretno osuđenu na ponavljana čitanja rijetkih znatiželjnih krugova. Čitanja koja imaju biti gusta i promišljena ukoliko je, naime, udovoljiti kvalitativnoj kompatibilnosti dviju stvaralačkih dimenzija – one spisateljske te one čitateljske. Pritom je naglasiti primjetan pomak prema narativnom pjesništvu kakvo je devedesetih godina minuloga stoljeća u hrvatskom pjesništvu bilo spremnije ispisivano što, dakako, ne dovodi u pitanje svježinu samoga teksta. Rukopis je, nesumnjivo, rezultatom dugotrajnoga rada, ali i u odnosu na unutarrukopisne jedinice autoričina izrazito strogoga izborničkoga držanja zbog čega rukopisna cjelina ne pati od kvalitativnih oscilacija već nudi prvorazredni estetski kontinuitet kojemu je ovom prigodom odati zasluženo priznanje.
S osobitom je pozornošću pratiti motive tjelesnosti u Marininu pismu: umjereni, nerijetko i posve nenametljvi, a opet literarno dostatno učinkoviti da na rukopisnu cjelinu gledamo kao na uspjelo stilsko približavanje neprijeporno bravuroznom radu Marijane Radmilović ili Tatjane Gromače, s jednako snažnom osobnošću poslije kojega ne postoji niti najmanja sumnja – stil je Marine Tomić nedvosmisleno unikatan, k tomu kvalitativno visokovrijedan te poželjan u daljnjim nastavcima priče koja nikada nije niti prestala, unatoč tomu što zelena više ne posjeduje monopol nad bojama u danom mikroknjiževnom protusvijetu. Ili je ista, ukoliko je posve slobodno osloniti se o pjesmu naslovljenu Istina ili izazov, počela krvariti, a na tragu ideje o postupnom prelasku poezije-igre u poeziju-borbu. Što ne znači da se novopečena ratnica za tipkovnicom zaboravila igrati. Egzistencijalno predznakovljena anskioznost primjetna u danoj knjizi, pojednostavljeno rečeno, katalizatorom je autorskoga odrastanja koje će biografskoj nesreći kontrapunktirati estetskom srećom. Kao i srećom svih nas, poklonika Pjesničkih susreta u Drenovcima te poklonika vrhunske poezije kakva je i danas, srećom, u punom nastajanju. Nagrada Duhovno hrašće stoga je i ove godine punorazložno adresirana na čemu je osječkoj pjesnikinji iskreno čestitati uz sebičnu nadu kako kao čitatelji njezine poezije na novu knjigu nećemo čekati ponovnih osam godina.