Mlada Požežanka, još uvijek srednjoškolka, Anamarija Mutić predstavlja se mladenački ambicioznim, ludičnim, nikako bez pokrića literarno smjelim projekt-pismom radno naslovljenim Neured do presreće u kojemu iskusniji čitatelj jamačno neće razabrati ekskluzivitet prirode noviteta što, međutim, nipošto ne znači kako je ambicija danoga projekt-pisma lišena jakoga pokrića. Naprotiv: govoriti je o tekstu pozadinski uočljive teorijske osviještenosti, kao i vidljivoga stilskoga integriteta te nedvojbene estetske discipliniranosti. I upravo je prvonavedena činjenica ključ razumijevanja nagrađenički potkrijepljene fascinacije – naime, razvidnost teorijske osviještenosti i osobitoga poznavanja postmodernističke pjesničke proizvodnje, uzmemo li u obzir činjenicu kako je autorica teksta, kao što je naznačeno, još uvijek srednjoškolkom, ovoj priči nudi osobitu težinu.
Stoga je na Anamariju Mutić, možda i više nego na sam rukopis, gledati kao na značajno otkriće Pjesničkih susreta u Drenovcima koji već dugi niz godina, te uz priličan uspjeh, tragaju za novim pjesničkim potencijalima slavonsko-baranjsko-srijemskoga literarnoga prostora s naglaskom, dakako, na pjesništvo.
Rukopis Neured do presreće opsegom je skroman, reklo bi se na razini nešto širega ciklusa, te podijeljen u tri manje cjeline, k tomu organizacijski korektno realiziran, primjetne intertekstualne osjetljivosti, ali i nerijetko zgodnih grafostilističkih rješenja. Kao takav, uzmemo li u obzir prirodu glavnine drenovačke knjižnice nagrađenih prvoknjigovnika, isti je spremnim podržati neformalno-programatsku prirodu dosadašnjih ukoričenja, uz stilsku bliskost s autorima poput, iznad ostalih, Jurice Vuce, Marine Tomić i Livije Reškovac, troje autora znatne sklonosti literarnom ispitivanju semantičkih, a osobito semiotičkih mogućnosti jezika.
Mutić, uz navedeno, čitatelju daje naslutiti i njezinu, opet s obzirom na godine fascinantnu, upoznatost s autorima kakvima u postojećim obrazovnim okvirima nipošto nije prići poput, a istoga izrijekom spominje u pjesmi možebitno različitih naziva (Ustuk vremenu te Jahopaku), Branka Radičevića čime je uvidjeti autoričinu zainteresiranost za literarna stremljenja širih prostorno-vremenskih okvira, a što možebitno ima rezultirati nekim budućim posve izvrsnim ostvarenjima. U prilog iznenađujućoj autoričinoj zrelosti uzeti je i spomen dvojbenosti naslova spomenute pjesme, s obzirom da je jedan naziv stavljen uz sam tekst (uz podjednaku mogućnost nenaslovljenosti iste), a drugi u kazalu: u maniri kakve vremeplovom pridošle ranije prešućene semantičke konkretistice Mutić, dakle, i na samo kazalo gleda kao na integrativni element umjetničke cjeline, a što je ukupnoj ocjeni uratka došlo kao posebno dragocjen vrjednosni plus. Uz navedeno, spomenuti je, unutar grafostilističkih postupaka, gdjegdje i zanimljivu intersemiotičku zaigranost posuđivanjem materijala iz, primjerice, grčkoga alfabeta ili matematičke znanosti. U tekstu Formula za Lesija takva će zaigranost rezultirati receptnošću teksta, u maniri Venedikta Jerofejeva, primarno prozaika, koji Mutić, mogućim je pomisliti, zapravo nipošto nije stran.
I premda cjelorukopisna premijera literarne požeške radoznalice ima i svojih mjestimičnih slabosti ovaj je rukopis nedvosmisleno vrijedan pridruživanja drenovačkom prvoknjigovničkom nizu, a uz vjeru kako će u godinama koje dolaze Anamarija Mutić zauzeti značajno mjesto u ne posve jasnom poretku suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje. Njoj je, stoga, ovom prigodom iskreno čestitati te joj, nakon što je poeziju razložno shvatila kao igru, zaželjeti i da poeziju shvati kao borbu.