Dobitnica je treće nagrade na Pjesničkim susretima 2006 – Povelja “Visoka žuta žuta”, te nagrada za životno djelo, dodjeljena je hrvatskoj pjesnikinji, jezikoslovnoj i književnoj znanstvenici.
Da bi se ušlo u polilingvalni i pluridijalektalni mali Babilon njezina pjesničkog jezika, ritma i antologijskih skladnji, mora nam se opet vratiti na prvo vidljivo ishodište i polazište, u nedogledne prostore iz kojih nam se naša nagrađenica, snaša i Sremica, stalno, baš i još, odziva, zagledati se iz međuriječja u panonsko-podunavsko Tetis- more, na mediteransko badem – stablo od te renesanse, u kojoj ona, i sama slikarica, poput Andrea Mantegne predočava svoje pjesničke korijene u liku Jana Panonija iz obitelji Vitez, od nje do u Rječnik dijalektizama, regionalizama i lokalizama iz petrovaradinskoga govora iz Vage s anđelima svoga dede, kao i svoje društveno etablirane građanske i intelektualne hrvatske obitelji, govora britkog, za kojim je svoju suzu kalamačicu pustila. Pjesnička je kritika poslije igrive zbirke Ta renesansa, pomjerene u poetiku klasičnog metra, imala samo reći da pjesničko djelo Jasne Melvinger traje, u kontinuitetu, pola stoljeća: od prvih stihova tihih i toplih – kakvima ih je osjetio Branko Miljković – ova poetesa objavljuje eteričnom lirskom dikcijom, jedno neponištivo trepereće osjećanje svijeta, sve do sretne melodije iz srijemske jezične zbilje. Njome je ona ovjekovječila tišinu i spokoj petrovaradinskih ulica, na kojima je rasla. U utančanoj lirskoj refleksiji, elegičnosti i memorabilnoj introspekciji, nadograđenoj njezinim profinjeno sofisticiranim stihovima intertekstualne tvorevine kao plodom strukturalističko-lingvističke stilistike, jednako pripadne njezinu opusu – eto gotovo idealne mjere svekolike pjesničke i duhovne avanture Jasne Melvinger, čija se utemeljenost i vjerodostojnost ovjerava i Poveljom Visoka žuta žita, na radost i sreću ovih Pjesničkih susreta. Pišući i sama o prozodijskim duljinama u stihovima Dragutina Tadijanovića, Jasna je posebno interpretirala upravo glasovite stihove iz Tadijine antologijske pjesme Visoka žuta žita, obilježene šištavim fonemima VŠŠSV, s oprekom u drugom stihu VSŽŽ: Gdje mlad Vjetar njiŠe teŠke klaSoVe ViSokog Žutog Žita «Sa stajališta zvukovne simbolike nije nelogično – kaže pjesnikinja – što se žitni šum u ovim stihovima otjelovljuje glasovima za koje je po definiciji svojstven snažni produljeni šum.» Na tom tragu prozodijskih duljina, onomatopejskih suzvučja i stilsko-jezične figuralnosti, ona otkriva i svoje autonomne i ispitivačke, versifikacijske i artificijelne ritmometričke tvorbe u spomenutim zbirkama Ta renesansa i Avans za danas, na primjer. Treba li tome pridodati za argumentum da smo iz njezine književne bibliografije, izložene u zbirci Vozelnica mogli registrirati stotinu i devedeset pjesama Jasne Melvinger objelodanjenih u domaćim i stranim antologijama, izborima i prijevodima. K tomu i 113 jedinica literature o njezinu književnom opusu. Naposljetku, zaključimo o nagrađenici kao našoj izabranici i kolegici riječima koje su hrvatskoj javnosti o njoj već jednom bile upućene. Ovu nagradu predajemo u ruke dičnoj pjesnikinji Jasni Melvinger kao narodnosno svjesnoj osobi, kao intelektualki europskih obzora, kao pripadnici, u zajednici sa svojim suprugom Petkom Vojnićem Purčarom, etničkoj hrvatskoj eliti, a lokalnoj državljanki u državi većinskog naroda. «Trebalo je opstati, a zatim afirmirati se, najprije kao građanka, zatim kao eminentna intelektualka, zatim kao osoba lišena elemenata zbog kojih bi izazvala podozrenje klaustrofobičnih i šovinistički nastrojenih pripadnika političkog staleža većinskog naroda, na kraju i kao pripadnica hrvatskog naroda. Samo naša uvažena gošća može odgovoriti kako je u tome uspjela, jer ne zaboravite, hrvatski intelektualci u tzv. Vojvodini bili su pod permanentnom političkom i policijskom paskom.» (Đuro Vidmarović.) Tada je, 1991. godine, našoj kolegici – to dobro znademo – bila oduzeta putovnica, a ona onemogućena da iz Novoga Sada izvodi redovitu nastavu na svom Pedagoškom fakultetu u Osijeku, što se ne da prežaliti, nakon čega je prisilno i umirovljena. Nikad nas kao svoje kolege nije izgubila, niti našu zahvalnost za njezin sveukupan radni doprinos umanjila. Pjesnikinja Jasna Melvinger je slikarica i naše duše. S njom, mi smo jedno. A da je pjesništvo istina u blagdanskom ruhu, to se danas ovim činom i potvrđuje.