Dobitnik je druge nagrade na Pjesničkim susretima 2007 – Priznanje “Duhovno hrašće” dodjeljeno je pjesniku iz Slavonije za zbirku poezije “Volim drugu obalu”
OBRAZLOŽENJE Odluke o dodjeljivanju druge nagrade, priznanja “Duhovno hrašće” na 18. Pjesničkim susretima „Drenovci 2007,” RIJEČI IZ BOGATA RUDOKOPA Kratki književni portret Josipa Cvenića
Osnovno obilježje poezije Josipa Cvenića je začudnost. Njegova poetska misao kreće se po najrazličitijim područjima stvarnosti i izmaštanih krajolika, a ono što prizove u riječi Cvenić promatra i pjesnički zahvaća iz nekog neobičnog i dosad neotkrivenog kuta. Poezija mu je prekoračivanje ustaljenog viđenja stvari i otiskivanje na drugu obalu novostvorenih svjetova. Josip Cvenić, po nekoj starinskoj definiciji koja još uvijek vrijedi, bio bi prije svega ozbiljan književni poslenik. To će reći da suvislo i odgovorno promišlja svoj zanat, položaj i zadaću pisca u sadašnjosti, a vodi također računa o čitatelju, koji od književnosti traži sadržaj, poticaj, osobno prepoznavanje ili svojevrsnu duhovnu nadgradnju na sedimentu svakodnevnice. Cvenić piše prozu, poeziju, oglede, književnost za djecu, filmske scenarije. Marljiv je, nazočan u kulturi, prevođen i prihvaćen i izvan granica regije. Osim dobre reputacije i solidne recepcije, pokazuje dobrodošlu količinu vitaliteta, ne pateći od zastoja u svojoj stvaralačkoj praksi. Stoga je logično zaključiti da mu pjesnički i prozaistički rudokop krije još mnogo hodnika, u koje ulazi empirijski bogatiji, i s dobro razrađenim rasporedom iskopa, što će rezultirati novim knjigama, čvrste artikulacije i intrigantna sadržaja. U načelu, Cvenić se poglavito oslanja i poziva na stvarnosnu građu, uvjeren da su vlastiti doživljaji dovoljno bogati da ih se pretoči u umjetnički predložak. Od takve je građe sazdana i stihozbirka VOLIM DRUGU OBALU, koju će cijelu natopiti atmosferom urbaniteta i meditativnim trenucima odmora u gustoći (malo)građanskog tjedna i hektičkoj zbrci «općekorisnog» vremena. Rekli bismo: logici usprkos, utilitarizmu u inat, on ipak piše poeziju. Navodi mjesta, događaje i situacije vezane uz grad (Osijek), opservira susjedstvo i otužnu socijalu, ne libi se biografizma, a često uvodi aktere s margine – prolaznike, žene, šetače, studente, lica na propuhu, koji će poslužiti da se zaokruži impresija, sentenca, fenomenološki ili filozofski izvod, alegorija, paradoks – a potonjemu je naš pjesnik osobito sklon. Primjerice:»Žensko tijelo je Brailleovo pismo / muškarac ga pokušava čitati, žena ga razumije». No, da je stvarnost također kimerijska, izmičuća, sklona nadrealističkim iščašenjima, to je Cveniću itekako poznato: uvući će nas u fiktivnu «avanturu» s lutkom u izlogu, posredovati nam svoje hemunge od virtualne stvarnosti s računalna zaslona, koja obezvrjeđuje i prirodu i pjesnički trud, jer čovjek nakon ushitnih trenutaka «nema s kime podijeliti doživljeno». Lijepo je čuti (pročitati) da nekoga još pogađa ljubav, dotiče tuga, zaokuplja istina ili pravda, da premeće u glavi gnoseološku križaljku i kozmogonijski rebus, ili naprosto ima volje protumarati djetinjstvom, mladošću i voljenim zavičajnim kotama, da bi nam iz toga iznjedrio intimni trenutak, neprolazan zapis, dojmljivu metaforu. Kad iza toga zaklopimo korice stihozbirke, dotaknuti laganom sjetom, skloni smo povjerovati lucidnom Czeslawu Miloszu: «Pa ipak, knjige će ostati». Neke od njih, zasigurno, koje smo pomno i sa zadovoljstvom pročitali.
Drenovci, 25. svibnja 2007.