Dobitnica je treće nagrade na Pjesničkim susretima 2007 za najbolji neobjavljeni rukopis, nagrada je dodjeljena mladoj autorici iz Slavonije.
Marina Tomić, Pjesnička rukovet Marina Tomić je studentica koja nakon uspješnih literarnih ostvarenja u đačkoj dobi nastavlja graditi svoj pjesnički svijet. Pri tom koristi znanja stečena tijekom studija, priključujući se struji istraživača u jeziku, koji svoju poetiku zasnivaju na spajanju krhotina u provizorne pjesničke predloške. To su uglavnom kadrovi, isječci iz stvarnog i nadrealnog svijeta,češće u korist potonjega. Ako pjesma i započne nekom «pitomom» metaforom poput «samoća je moj pekmez od šljiva, domaći», ne znači da neće završiti u dugačkom,napregnutom semantičkom skoku: «alfa i omega na prodaju». Lektira legalno ulazi kao izvor posudbi, citata i poigravanja, što ovom pjesničkom kolažiranju osigurava duhovitost, a čitatelja drži na oprezu da ne «preleti» pjesmu jednim pogledom, ispuštajući možebitne važne reference na Cesarića, Šimića, ili avangardnog Ivšića. No, takve persiflaže pak služe više-manje crnohumornoj praksi: «šepurenje oblaka za dobrice načitane…» , «nakaza je čuđenje u svijetu»,»ego reži u kavezu a nema nikoga drugoga u ovom tijelu» i slično. Važno je uočiti da autorica drži svoje konce na okupu, vješto pletući stihove koji dobro zvuče i obrate koji održavaju stalnu tenzičnost teksta. Konfesionalni ton i prvo lice jednine («pasivno pasem zrak», «divlja u sebi žongliram sunca…», etc.) ne odražavaju i stvarnu poziciju «lirskog subjekta», jer Tomićeva teži hladnoj objektivizaciji, ljuštenju slojeva jezika, izronjavanju na «nepotrošenim» mjestima, gdje se lirska građa još nije istanjila od pretjerane uporabe. S izrazitom odbojnošću reagira na k l i š e j, koji doista ukida izvorno pjesničko vrenje i kvari ukus, te ga s pravom atribuira prispodobom «klišej kao parizer na kruhu». S dozom mladenačke provokacije suočit će nas s nemirima i tjeskobama našega vremena, gdje je bilo kakva cjelovitost teško dosegljiva, pa takvom fragmentarnom i fragmentiziranom čovjeku preostaje tek da ispjeva svoju osobnu «Odu autodestrukciji», usprkos navučenom habitu intelektualizma ( u izvornom smislu: inter-lectus,sposobnost unutrašnjeg čitanja stvari i pojava). Čak i čitatelj koji voli «klasičniji» (prohodniji) poetski uradak, neće ovoj autorici odreći pobudnu okretnost, invencioznu uporabu vokabulara, rječotvornu sposobnost (…a ja ekskurznula ni u što!) i istinsku predanost magiji jezika, u kojoj su se mnogi okušali, no samo najuporniji pronašli čvrstu točku i pravac kretanja koji vodi sretnom ishodu. Na temelju priložene nam pjesničke rukoveti, uvjerenja smo da je Marina Tomić jedna od njih, te joj s povjerenjem otvaramo put prema prvoj stihozbirci.
Drenovci, 25. svibnja 2007.
Obrazloženje sastavila: Božica Jelušić