Obrazloženje nagrade
za najbolji neobjelodanjeni rukopisni prvijenac.
Nagrađuje se rukopis autorice
Božice Nesek – Tko se boji svoje sjene?
Mladenačka zbirka Božice Nesek „Tko se boji svoje sjene?“ lirska je intimna, osobna i otkrivajuća poezija u kojoj autorica odgaja samoću, bori se sa strahovima, tjeskobama i nemirima; u kojoj se osjeća inferiorno, neprimjetno i nedovoljno vrijedna pažnje; u kojoj ima puno toga reći, ali riječima kao da je nelagodno. Tematski punktovi koji zaokupljaju njene godine, tek u punoljetstvu ostvarene, su: ljubav, obitelj, vjera i riječ. Silnice su to oko kojih se okupljaju stihovi. Lirsko ja u njima puno je ožiljaka pa je ova autoričina poezija odrastanja i puta k zrelosti, neočekivano sumorna, turobna i mračna, a ona u njoj tako mlada.. Odgovor na sva, naslovljena retoričkim pitanjem, poglavlja: Tko se boji: ljubavi, obitelji, vjere riječi, mogao bi biti: JA.
Lirski subjekt čezne za ljubavlju, za svojim čovjekom koji u stvarnosti nije njen, i predana je toj ljubavi potpuno. Mladenački, zaneseno i čeznutljivo, ali istovremeno sa zazorom i zadrškom. Iskustvo godina i gubitaka možda i nema, ali o iskustvu razočaranja nesumnjivo ponešto zna.
Predan je lirski subjekt i u priči o obitelji (koja je nekako najtanji dio zbirke), najbližim članovima (otac, majka, braća, sestra), kod kojih je često, nekako potpuno prirodno izostala potreba za nježnošću, bliskošću, ili je to još uvijek zaostatak krimena odrastanja u kojemu ništa nije dovoljno dobro i u kojemu mi nismo dovoljno dobri. Ni za sebe ni za druge, a duboko, u najtišim slojevima sebe čeznemo za nježnošću.
Isto onako kako čezne za traženjem spasa i smirenja u vjeri… u kojoj nije dovoljno učvršćena i koja je dio tradicionalnog obiteljski naslijeđenog načina života. U svojoj uznemirenosti strahuje od ponovljivosti grijeha, nepovjerljiva je, sumnjičava… a opet, u najdubljim slojevima sebe, žudi za sigurnošću u okrilju vjere.
Najbolje bi bilo pobjeći od sebe, provlači se cijelom zbirkom. Jer, ovakva neprihvaćena, neprilagodljiva, nevidljiva – ne želi biti i sutra. Tipično mladenačko nezadovoljstvo u kojemu je prolaznost usud, ali i spas, a odrastanje prepona koju ni poslije najbolji trkači života od prve ne preskoče. Želja za ostavljanjem traga i postojanjem svijeta za koji će biti vidljiva, velika je toliko da boli.
Božičina poezija trebala bi malo odstajati. A misli se u njoj slegnuti i izdefinirati. Jer, u njoj su nerijetko stihovi misaono nedovršeni ili naprasno završeni, ritam je neujednačen i nedotjeran, a nužnost potrebe za poantom ponekad suvišna. Nerijetko ti rubno nezgrapni stihovi bježe iz pjesme, metafore još treba „brusiti“, a ponavljanjem ideja i motivike, bez poniranja u dublje slojeve te učestalošću pleonazama, izostaje očekivani učinak. Treba riječima dati malo slobode, mekoće, sentimenta i nježnosti…. A onda to oblikovati malo poetičnije i skladnije.
Zbirku bi bilo poželjno pročistiti, dotjerati, a izabrane pjesme i pojedine stihove ujednačiti i ritmički presložiti, kako bi ona reflektirala i unutrašnjost i stvarnost i kako bi ta revnost u zapisivanju vlastitih opažanja i emocija dodirnula čitatelja, a istovremeno prešla u zrelost.
U ime prosudbenoga povjerenstva 36. Pjesničkih susreta:
mr. sc. Darija Mataić Agičić
