Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Priznanje Duhovno hrašće
hrvatskoj književnici
BRANKICI BOŠNJAK
za najbolju poetsku zbirku Uškrobljeni ovratnici
objavljenu između dvaju Susreta
Poetski tekst četvrte zbirke Brankice Bošnjak profiliran je u specifični pjesnički idiolekt. Odlikuje ga, ponajprije, bujna metaforika u kojoj dominiraju tzv. udaljene metafore na tragu nadrealističke tradicije i ponajboljih postmodernističkih uzusa, kao što je jezična zaigranost i nivelacija visokog i niskog stilskog izričaja. Na takvom podestu raste poetsko tkivo koje iznjedruje najneobičnije jezične spojeve i odiše chagallovskom poetikom fantazmagoričnog, snovitog i bajkovitog.
Podijeljenost zbirke na dva ciklusa: Borba prsa u prsa i Zato ker sam danes angel je opravdana jer dijeli poetski materijal prema tematsko-motivskom i perspektivnom kriteriju, a manje-više i prema poziciji lirskoga subjekta. Prvi i drugi ciklus kao da izražavaju suodnos markiranih mjesta ove poezije, a to su rascjep između stvarnosnog i metafizičkog, općeljudskog i intimnog, refleksivnog i svakodnevnog. U prvom ciklusu se između stvarnosnih, ponekad banalnih, ali ne i banaliziranih motiva provlači ontognoseološka misao. Lirsko Ja je samo prividno slabo i decentrirano u ovome dijelu zbirke, u kojemu bi se, uzgred, tematskom riječju mogla proglasiti bol. Dakle, lirski subjekt ispaćen je potragama za uporišnim mjestom, mjestom koje će mu biti sigurno, stabilitas loci. U svojim traženjima i lutanjima ogoljuje se do krajnjih granica, do same prirode biti i bitka. Stoga se ovu poeziju može okvalificirati i kao egzistencijalističku i transcendentalnu. Poezija Brankice Bošnjak u ovoj zbirci je poput visoke zgrade, koja zna da ne može opstati bez dobrih temelja. U misaono korijenje je tako, posve logično, utkano egzistencijalističko promišljanje esencije, koje se temelji na nizu motiva, od kojih su neki jaki označitelji, kao što je to Bog, biće, srce, postojanje, sudbina, vječnost.Stihovi pjesme „Izgubljena duša“ : „Svijet je soba, / čini se u prizemlju / jer kad pomislim na kojoj smo razini / znam da se ničemu ne mogu nadati / katkad gledam kroza zid te sobe i vidim ljepotu / katkad samo buljim / ne znam slijedim li svoje misli / ili me guta vir / nisam ni mudrac ni skeptik / pretražujem dubinu groba s istom znatiželjom / kojom pozdravljam život / kostur života izdižem iz oglodanih fraza / mozak pretačem u moral / ne sviđa mi se ni ptičja ni žablja perspektiva / ja bih negdje između“ dobro ilustriraju ekvilibriranje lirskog subjekta između jakog i slabog, kao i egzistencijalnu poziciju „negdje između“. Kao da autorica želi pomiriti nepomirljivo i izbjeći opredjeljivanje za krajnosti života te pronaći neki smisao izvan nametnutih i međusobno isključivih egzistencijalnih točki.
Često se na tom putu traženja i osmišljavanja egzistencije pojavljuju pjesničke slike koje su pomalo zastrašujuće za antropomofrnog subjekta. On se suočava s velikim i neshvatljivim kao što je vječnost. U pjesmi „Ispovijed“ se suočavanje s vječnošću oslikava kao košulja: „Zamotam se u dugu i izgužvanu košulju / još više našaram / U njoj struji, drhti i udara / prazan prostor.“
Uloga Boga u ovoj poeziji bi trebala biti pomoćnička. Bog, kao jaki označitelj, u ovoj je poeziji, kako je već primijećeno, šopovski. Skinut sa svoga pijedestala, on bi trebao komunicirati s čovjekom i svakodnevnim svijetom, pomagati u trpljenju i zaviriti u svakidašnje ljudske nedoumice. Primjerice, u pjesmi „Ljubavi, more šaraju“ subjekt svoj odnos prema Bogu predstavlja bez imalo patetike: „Prvo sam upoznala obitelj, a onda Boga / njega sam lakše prihvatila jer ga nema, a i zato što je uvijek / znao / kada plačem i prevrćem se / u usađenim obrascima razmišljanja.“
U drugom ciklusu naslovljenom Zato ker sem danes angel perspektiva unutar lirskog pletiva se donekle mijenja. U fokusu su naizgled efemerne prakse. Tako autorica pjeva o svakodnevnim gestama utemeljenim na prozaičnim motivima iz stvarnosti. U njenim će se pjesničkim slikama pojavljivati sadnja luka, sirijske izbjeglice, vožnja bicikla, vrapci, otac pekar i sl. Međutim, iza tih jednostavnih kadrova svakodnevice u svijesti pjesme krit će se tankoćutna lirska poruka. Autorica takvim motivima stigmatizira duboke emocije. Ona, u stvari, profinjenom liričnošću govori o ljubavi, majčinstvu, muško-ženskim odnosima, obitelji, odnosu roditelja i djece, optimizmu i pesimizmu. Sve te instance predstavljene su kao lirski itinerer na putovanju zvanom život. Autorica propituje različite moduse i pri tome je i u ovom drugom ciklusu refleksivna i filozofična, ali na neposredniji način. U drugom ciklusu se kao osobitost pojavljuje i samoanaliza, propitivanje različitih životnih preokupacija i uloga. Tako se javlja i autoreferencijalno razmatranje. Ono se tiče i vlastitoga pjesništva pa pjesnikinja vrlo kritički vapi u pjesmi „Pjesma uličnim sviračima“: „Bože, pa moje pjesme uopće nisu pjesme! / Gdje su im one nježne metafore, pravilan stil, metrika, forma? / Sve sliče nedovršenim referatima o ljepoti sadržaja / što se čuju na sajmovima knjiga“. Autopoetička analiza tako diskretno ukazuje i na formu i stil, kao i na ulogu vlastitog pjeništva u postojanju i traženju njegovog smisla.
S obzirom na perspektivu iz koje se oglašava lirsko Ja, u ovoj je zbirci uočiti i dijalošku formu između Ja i Drugoga, koje je ponekad sugovornik ili lirsko Ti, a ponekad se čini da je ono svojevrsni alter ego. Zapravo, oblik izražavanja se kreće od solilokvija lirskoga Ja, preko fiktivnog dijaloga s lirskim Ti i/ili s alter egom. Takva poliperspektivnost pridonosi živosti i zanimljivosti poetskoga izričaja.
U zbirci se pojavljuje i dodir s postmodernističkim stilskim postupcima kao što su intertekstualnost i intermedijalnost. Takvi su postupci uklopljeni nenametljivo i gotovo skriveno. U pjesmi „U tami“ frazemska rečenica „Prvi mačići se u vodu bacaju“ inkorporirana je u tekst kao dio pjesničkih slika i gotovo mimikrirana. No, to nije slučaj s naslovom pjesme „O tempora, o mores“ u kojoj se citat postavlja na markirano mjesto. Intermedijalni elementi tiču se uglavnom slikarstva pa se tako npr.spominje „Krik“ Edvarda Muncha. Iako u ovoj poeziji ne nalazimo obilnu ludističku postmodernističku praksu, ipak je zamijetiti da se pjesnikinja u izvjesnoj mjeri oslanjala na nju i da je riječ o svojevrsnom baštinjenu postmodernističkih postupaka.
Poezija Brankice Bošnjak u zbirci „Uškrobljeni ovratnici“ predstavlja osebujan i originalan poetski rukopis. On se profilira kao simbioza bogate metaforike, slikovnosti i poetske elokventnosti te misaonosti koja zahvaća u sve pore i zakutke bitka. Na taj način ovaj se poetski tekst oblikovao kao prepoznatljiv i specifičan. Osim toga, odlikuje ga i lakoća pjesničkog govorenja, preciznost u iskazivanju i najkompliciranijih misli i emocija. Stoga je recepcija, unatoč težini nekih tema i motiva, laka. To je tekst kroz kojega autorica vodi čitatelja na svoj prepoznatljiv način kojim mu olakšava prohodnost i kroz „teške“ gnoseološke situacije. Na jedan originalan način u ovoj se poeziji ostvaruje gotovo infantilno, u pozitivnom smislu, sagledavanje života u kojemu je npr. Bog sugovornik i prijatelj, u kojemu se „razlike među ljudima / utvrđuju veličinom ljubavi“ („Balada o domu“). Ovo je duboko humanistička poezija s altruističkim porukama i zato zavređuje posebnu pozornost.
U ime prosudbenoga povjerenstva 34. Pjesničkih susreta:
dr. sc. Vlasta Markasović
