Obrazloženje – Denis Ćosić

Duhovno hrašće Drenovci

i

Društvo hrvatskih književnika

dodjeljuju

Priznanje Duhovno hrašće

hrvatskom književniku

DENISU ĆOSIĆU

za najbolju poetsku zbirku Košute su plakale bez rogova

objavljenu između dvaju Susreta

 

Denis Ćosić (Karlsruhe, 1996.), Požežanin na više adresa, meteorski je zabljesnuo 2018. godine kada je za rukopis Neonski bog mržnje nagrađen na 29. drenovačkim Pjesničkim susretima. Svega koji mjesec prije izlaska knjige u sklopu 30. Pjesničkih susreta, Ćosić je za rukopis Crveno prije sutona nagrađen nagradom Goran za mlade pjesnike, a spomenuti prvijenac u 2019. godini nagrađen je i Poveljom uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima. Time se ponovio slučaj Davora Ivankovca koji je drenovačku nagradu dobio za rukopis Rezanje magle 2011. godine, a 2012., nekoliko mjeseci prije ukoričenja drenovačke zbirke, nagradu Goran za danas antologijsku zbirku Freud na Facebooku. Sličnosti dvojice zapaženih autora ovdje nije kraj. 2019., na jubilarnim 30. Pjesničkim susretima, svjetlo je dana ugledao Ćosićev prvijenac, dok je Ivankovčeva treća zbirka, Doba bršljana, nagrađena nagradom Duhovno hrašće za najbolju zbirku poezije autora s područja Slavonije, Baranje i Srijema objavljenu između dvaju Susreta. Nagradom kojom večeras nagrađujemo Ćosićevu zbirku Košute su plakale bez rogova koju, s prethodno spomenutom Ivankovčevom zbirkom, dijeli i zajedničko uredničko ime, ono Krune Lokotara.

Nakon Neonskoga boga mržnje, već zbirkom Crveno prije sutona Ćosić najavljuje poetičko približavanje dominantnom iskustvu goranovske biblioteke proteklih desetak godina, osobito usporedivo s poezijom Davora Ivankovca i Gorana Čolakhodžića, kao i Monike Herceg te Marije Dejanović. Poetici potonje autorice osobito se približava svojom trećom zbirkom, rukopisom sačinjenim od pedeset nenaslovljenih pjesama čiji je fokus na rodnom pitanju koje, u okolišu imaginarne seoske zajednice sklone supersticiji i neopaganizmu, biva osobito izraženo, no ipak ne i nametljivo. Valja pritom istaknuti rakurs lirske kazivačice koja progresijom rukopisa ne gubi na uvjerljivosti. Posrijedi je diskurs koji ne trpi oscilacije, hommage estetici ružnoga i etici prešućenoga, sintaktički vrsna kompozicija zahvaljujući kojoj se, na tragu spomenutoga hommagea, gdjegdje groteskne pjesničke slike ispostavljaju kao neupitni estetski aduti. Zbirka je, nije potrebno zasebno isticati, obilježena diskretnim, ali lako uočljivim angažmanom. Posrijedi je postignuti balans zahvaljujući kojem je, u čemu se krije možda i temeljna zamka pisanja angažirane poezije, izbjegnut estetski sunovrat u pamfletizam. Taj bismo balans, ilustracije radi, usporediti mogli s tekstovima iz zbirke Marka Pogačara Knjiga praznika, tek uz napomenu da se Ćosić, u odnosu na prethodnu zbirku, odmakao od medija pjesme u prozi, one književne podvrste koja je, pokazalo se, kompatibilna sa suzdržanim šarmom njegova jezika.

U obzir, osim spomenutih generacijskih srodnika i dokazanih literarnih autoriteta, valja uzeti intertekstualno iskustvo temeljeno kako na arhetipskoj psihologiji Carla Gustava Junga, tako i na tekstovima iz područja šamanizma, ali i biodinamičke poljoprivrede. Polivalentnost autorove znatiželje, kombinirana s discipliniranim diskursom, naposljetku je rezultirala hermetičnim, jakom metaforom obilježenim tekstom koji, osim intertekstualnih, crpi i intermedijalne relacije. Posrijedi je Midsommar (2019.), cjelovečernji igrani film redatelja Arija Astera koji nas uvodi u metaprostor nalik onom u kojem košute plaču bez rogova. Jer u mikrocivilizaciji čiji mahom patrijarhalni zakoni počivaju na fatalnom omjeru stereotipa i usuda, možemo reći, rogovi pripadaju predatorima, a ne njihovim žrtvama. Ova je estetski upečatljiva knjiga, uz navedeno, i podsjetnik na moć usmene predaje, rituala i okultizma kojem se, na ovaj ili onaj način, neprestano vraćamo. Pa ako bismo nagrađeni rukopis Nikole Serdara mogli dovesti u vezu s Nikolom Šopom i Paulom Claudelom, čitanje Ćosićeve zbirke moglo bi nas, zahvaljujući makar posve slobodnoj interpretaciji, dovesti do Apolonija iz Tijane, Eliphasa Lévija, Samuela Liddella MacGregor Mathersa ili, treba li to uopće isticati, Aleistera Crowleyja – proroka, mistika i okultista čiji spomen asocira na, makar i pseudoznanstveno, prkošenje robovlasničkoj gravitaciji dogme. Ili posve ukratko: nagradu Duhovno hrašće koju večeras dodjeljujemo Denisu Ćosiću pozivnica je na čitanje zbirke kojom se, uz već spominjanoga Ivankovca, autor pridružio listi dvostrukih drenovačkih nagrađenika poput Tihomira Dunđerovića ili Marijane Radmilović, pjesnika čiji rad književni centri (iznova) upoznaju.

 

Vinkovci, 1. 9. 2022.

 

U ime prosudbenoga povjerenstva 33. Pjesničkih susreta:

Franjo Nagulov

X
Skip to content