Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Priznanje Duhovno hrašće
hrvatskom književniku
GORANU GATALICI za najbolju poetsku zbirku Povratak u Getsemani
objavljenu između dvaju Susreta
Povratak u Getsemani Gorana Gatalice lapidarna je poezija u prozi u kojoj se riječi susreću u mnogo slobodnijoj simbiozi nego u samoj poeziji i razlomljenostiu stihove, ali istovremeno zadržavaju pjesmolikost lirskih motiva, hermetičnost, natruhe metapoetičkog, profiliranu sugestivnost, liričnost, zgusnute simbole, rafiniranu profinjenost, asocijativnu zbijenost, digresivnu širinu, i otvorenost prostora poetskom besjedovnom jeziku.
Istovremeno, ova je zbirka intimni zapis, ali i promišljanje svijeta glasom mislećeg lirskog subjekta; struja svijeti, ali i meditativni ekspresivni imaginarni dnevnik istog onog mislećeg lirskog subjekta.
Istovremeno, binarno je ona sjetno, prkosno, rezignirano i kritično čvorište u kojemu se prirodno uvezuju i razvezuju antiteteze: trenutak – vječnost, ludilo – razum, nebo – zemlja, san – java, duh – tijelo, konkretno -apstraktno, fizičko – metafizičko, priroda – nepriroda. U tekstualno-tipološkom smislu nad rečenicama uvijek bdije poetska aura kao esencijalni uvjet začudnog lirskog govora.
U Gataličevom Getsemanskom vrtu susreću se i Dante, i Šimić, i Kranjčević, i Krleža i Šop, i ne bježi on od njih, ali ni ne krije pred njima svoje lirsko lice koje brani nimbus rijetkog Čovjeka koje traga za zaklonima dok ispraznost osvaja svijet. Nalik je ovaj Getsemanski vrt i onom biblijskom u kojemu se poput udica na girlandi života upecali svi viškovi i greške: razuzdane ambicije, moć, bezumlje, anarhija…svijet na koljenima. „Nigdje duše na vidiku“ reći će Gatalica tišinama i prazninama i odrediti rubove tog svijeta iz kojeg se odmeću riječi dok izdisaji zemlje postaju sve slabiji.
Ova kompozicijski trodjelno strukturirana zbirka smještena je u filozofski okvir i pobuna je ona intelektualca protiv crnog kamena svijeta.
U „naslagama vremena“, prvom dijelu triptiha dominira slika svijeta i lirskog ja nostalgičnog, sjetnog, otuđenog, osamljenog, užasnutog viđenim koji se ne snalazi među onima kojima sjećanje ne treba, i koji iz svog svijeta ispisuju uspomeni pa tako kljasti savladavaju vrijeme. U rukovetu ovih lirskih misaonih ugrušaka ritam prati misao, a ona se potpuno prirodno utače u drugi dio „Povratak u Getsemani“, izrazito kontemplativan i opet razvučen poput užeta na trapezu između zlodjela čovjeka i njegove bijede duha i mistične smirenosti i discipline uma. Invokacijom Isusa autor na najhumaniji mogući način određuje sebe i svoje mjesto: „Želim prebivati u ljubavi prema Bogu i ljudima“. U nebuli, dok on želi, smjestile se uspomene, lutanja, samoće, ljubavi, nemiri, strahovi, tuge, tugice, tjeskobe i vapaji… Kamenite naplavine… treći dio trojednog prelazak je u astralno i u njemu onaj „zagrljaj zemlje“ smrt nije nestanak; nije kraj već put prema beskraju i bezgraničnoj i čistoj ljubavi.
Na pukotinama svijeta, u vremenu koje je reminiscentno, samo disciplina uma i prihvaćanje božanskih zakona mogu se prevladati zlodjela čovjeka i ponavljanje ne baš blistave povijesti čovječanstva. Jer, „Kad nema više tijela, sve je vrijeme“, reći će autor, suprotstavljajući patnji svijeta pobunu, kanalizirajući to vrijeme u mediteranski pejzaž, krajolik u kojemu ne postoji mržnja među ljudima, i u kome su nepravilne, kvrgave, razgranate (baš poput čovjeka) masline ne samo dio prirode, nego i književne ukorijenjenosti (Herkulova toljaga, Odisejev kolac, Odisejev i Penelopin krevet), ali i natruha božje providnosti i brige za ljude, izmirenosti i pomirenosti Boga i čovjeka.
Gatalica je ovom poezijom u prozi razodjenuo svijet i sebe na poetskom horizontu: univerzalno – pojedinačno – osobno. Razodjenuo svijet kao ispraznu tvorevinu iz koje kipe bezdani i crne rupe, i u kojemu je spas pa i sama potreba za dušom. Onom neopipljivom i nevidljivom dušom koja supostoji u suodnosu s jezoviti postojećim i vidljivim i kojemu se nevinošću djeteta opire i od kojeg bježi.
Taj otužni po Čovjeka svijet u kojemu čežnja za sigurnošću u sutra možda uopće ne postoji, u kojemu se dušu u progonstvo tjera i u kojemu smo prisiljeni trajati dok potreba za pripadanjem putuje molitvenim rečenicama veliki je Getsemanski vrt, kojemu su krajnje „kapije“ ludilo i razum. Poniranjem i izviranjem misli u/iz rečenica stiže se do mirenja s prolaznošću. Nažalost, tek na kraju.
Trebalo bi napraviti reviziju svijeta. U toj velikoj inventuri Gatalica vjerojatno neće biti imenovan glavnim revizorom, ali zasigurno neće biti ni onaj koji će zaspati. Neće on gasiti, nego biti majstor koji će svijeću paliti.
U ime prosudbenoga povjerenstva 36. Pjesničkih susreta:
mr. sc. Darija Mataić Agičić
