Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Povelju Visoka žuta žita
hrvatskom književniku
IVANU SLIŠURIĆU
za sveukupni književni opus
i trajni doprinos hrvatskoj književnosti
Povelja Visoka žuta žita za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti dodjeljuje se hrvatskom književniku iz Nove Gradiške Ivanu Slišuriću, poglavito zbog njegovog iznimnog poetskog opusa, s naglaskom na pjesme u prozi, kojima je postao prepoznatljiv i priznat ne samo od književne publike, već od stručne javnosti. Ako bi Slišurića pokušali pojednostavljeno naraštajno i poetički odrediti: po godinama je najbliži krugovaškoj generaciji, stilski, poglavito u poeziji je bliži razlogovskoj, pojmovnoj poeziji, poeziji iskustva jezika dok njegove kratke priče naginju onom smjeru koju Donat naziva borhesovskim… ili onim što Ljerka Car Matutinović zapisuje o Slišurićevoj poeziji kao „lirskom disanju naracije.“
Ivan SLIŠURIĆ, pjesnik i prozaik, rođen je 29. veljače 1936. u Rešetarima kod Nove Gradiške. Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju u Novoj Gradiški. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio je studij jugoslavenskih književnosti i filozofije a magisterij iz hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao nastavnik u osnovnoj školi i profesor u novogradiškoj Gimnaziji. Živi i piše u Novoj Gradiški.
Pored dugogodišnje nastavne djelatnosti i izvannastavnog rada s učenicima, poglavito u seoskim osnovnim školama, ulagao je vrijeme i energiju baveći se i volonterskim radom s mještanima pa je prvu knjigu pjesama Prvo lice ljeta objavio u Čakovcu 1980. Od te godine objavio je niz knjiga pjesama: Minule ruke, Zagreb, 1997; Mlađakom s usana (pjesme u prozi), Vinkovci, 2000.; Munje i blagovijesti (pjesme u prozi), Zagreb,2006. Odvremeni put (poezija), Zagreb, 2014. Stabla i drugi ključevi (pjesme u prozi) Zagreb, 2015. te zbirke priča: Anđeo na satu (pripovijetke), Zagreb, 1998., Vugino Zrcalo, Zagreb 2022., Džepovi puni vremena, Zagreb 2025. U pripremi mu je nova knjiga koja će iduće godini izići u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika.
Danas je najstariji član Društva hrvatskih književnika te jedan od najstarijih aktivnih hrvatskih književnika uopće, koji ne samo da objavljuje nove knjige već i sudjeluje u književnom životu lokalne zajednice, posebno kao jedan od utemeljitelja i aktivni sudionik međunarodnih Rešetaračkih pjesničkih susreta.
Profesor emeritus Goran Rem usporedio je njegov književni profil s onim akademika Slavka Mihalića: „To što Ivan radi je nevjerojatno ozbiljno, profinjeno, smireno, jasno, meditativno, nenametljivo, usmjereno na svoju sedimentnost, punoću (…) Ono što on nudi kao svoju poziciju, taj glas, lik, to biće, to je jedna statičnost, zaustavljenost, jedno kretanje u mjestu, kojim sve što nas može zabrinuti ili što nam se može činiti lijepim u svijetu kojega on, taj glas nama priča, sve to i predaje nama na odvagivanje. Ivan Slišurić je, time ga ne želim geografski nipošto omeđivati, nego izreći jednu važnu konstataciju u tom korpusu hrvatske književnosti, jer živi u ovom istočnohrvatskom prostoru – on je zapravo istočnohrvatski Slavko Mihalić. To je ono što radi njegovo pjesništvo“. A njegov učenik, akademik Miro Gavran, kojem je prvi objavio tekstove u gimnazijskim novinama Glas mladih u Novoj Gradiški tvrdi kako je Slišurić „pišući o lokalnom dodiruje univerzalno“. Sead Begović zapisuje kako „Slišurić umije otkriti vitalističke resurse prirode u nepodnošljivo čarobnoj slici svijeta“ te kako je odnos prema jeziku u središtu njegovo stvaralaštvo.
Slišurić je majstor kratkih formi, bilo pripovjednih ili poetskih ili pak onih koji su negdje između ta dva žanrovska pola, a to primjećuju i svi koji pišu o njegovom djelu. Begović tvrdi “Za Slišurića riječi više nemaju samo leksičko značenje u prozračnoj slici već će njegova nova figurativnost probuditi niz bogatih značenja i asocijacija gotovo u svakoj pjesmi.“ Nikica Petrak smatra kako Slišurićev pjesnički opus doprinosi „afirmaciji nekonvencionalne forme i drugačijih izričajnih načina unutar književne produkcije. Tako Slišurićeve pjesme u prozi (lirski ulomci u “prozi”, zapravo), inspirirane zaljubljeničkom vjernošću motivima zavičaja (slavonski novogradiški topos), nipošto ne svrstavaju autora u zavičajnog pjesnika, pošto on taj izvanjski krajolik metamorfozira u jedan osebujni vlastiti “unutrašnji krajolik”, uzdižući ga na univerzalnu razinu zavičaja svakoga ljubitelja profinjene lirske izražajnosti.“
Sam autor spominje kako stvara „osupnut ljepotom zavičajnoga kraja i bogatstvom oblika stvari i života nastoji im doseći smisao i pjesmom i pričom progovoriti o vremenu i sudbini čovjekovoj.“ Misli kako „pjesmom u prozi uspijeva najviše reći o čudu i tajni postojanja.“
Sličnog je stava i povjerenstvo za dodjelu nagrade Visoka žuta žita, koja nosi naziv po stihu iz antologijske Tadijanovićeve pjesme, pa je odlučilo nagraditi jednog iznimnog autora i jedan opus, samozatajan i skroman u samopromociji, ali vrstan u svojim estetskim dometima. Dostojan nasljednik sjajnih prethodnika i prethodnica koji su zaslužili ovo priznanje, s posebnim emotivnim naglaskom jer je i sâm potekao iz slavonske ravnice, jer su visoka žuta žita i doslovce i u prenesenom značenju, obilježila njegov život i stvaralački opus.
U ime prosudbenoga povjerenstva 36. Pjesničkih susreta:
dr. sc. Mirko Ćurić
