Tek su vrlo rijetki, uz neprijeporni literarni talent, građanski hrabrima. Toliko da, ujedno izvrsno pišući, nedvosmisleno naznače niz simptoma općedruštvenoga moralno-vrijednosnog rasapa posttranzicijskoga društva čiji je post utoliko dvojben s obzirom na nedorečenost prethodnih, uvjetno rečeno, tranzicijskih procesa. Vrlo rijetki, osobito na pjesničkom planu, usuđuju se prokazati licemjernost ovdašnjega suvremenoga društva radeći svjestan odmak od onoga što je gotovo u šali zvati kulturnim elitizmom, nerijetko jeftinim, takoreći pozerskim alibijem s ciljem realizacija onih beneficija za čije je uživanje, uz ostalo, nemjerljivo važno ne zamjerati se. Čak i ukoliko će dano obrazloženje zvučati pamfletistički, čak i ukoliko će ikome zasmetati konstatiranje očitoga (jer očitost je o kojoj se šuti, više nego išta, spopala naše duboko istraumatizirano društvo koje se uporno pokušava detraumatizirati sustavnim izlaganjem novim traumama ili, pak, recikliranjem onih već odrađenih), čak i ukoliko u očima kulturno tobože uzdignutih Maja postane persona non grata (što, ustvari, Maja već itekako jest), uz neopisivo je zadovoljstvo podvući kako ovogodišnja nagrada Duhovno hrašće odlazi u ruke potpisnici nekih od najsmjelijih, nadasve najhrabrijih stihova recentne domaće pjesničke proizvodnje. Ta vrckavo lucidna pjesnikinja i međunarodno afirmirana triatlonka za koju se autor pogovora Delimir Rešicki pita bježi li to ona i od koga, jedina od svih autorica i autora koja je drenovačke Pjesničke susrete pohodila biciklom, simbolički prikazavši, makar nesvjesno i posve neizravno, i samo pisanje jednom vrstom utrkivanja maratonske krajnosti, a uz što prolaziti može tek potpuna autorska posvećenost, izvrsnom je odvažnošću dala primjer izvedbene mogućnosti društveno angažiranoga teksta ujedno nedvosmislene, na mahove i antologijske prvoklasnosti. K tomu je ponudila misliti o potrebi za snažnijim društvenim angažmanom ne samo današnjih pjesničkih prvaka već i šire intelektualne energije koja kao da se prepustila posljedičnoj apatiji zajednice iscrpljene dugotrajnim razgrađivačkim procesima poput, primjerice, nepotizma, a što je, osobito na javnoj sceni, rezultiralo nerijetko i posve tragikomičnim mediokritetima. Maja, srećom, odbija postati mediokritetom stoga što je Maja Medij kroz čije pismo progovara nezadovoljstvo potomaka izravnih gubitnika tranzicije što znači da je Maja, antiproročki međutim, brutalnom glasnogovornicom apsolutne većine. U brojnosti te, dakako, u beznađu.
Stoga se, svakako retorički, možemo zapitati zašto sloboda? I zašto Kip? I zašto baš Kip slobode? Zato što nismo slobodni (jer sloboda, s obzirom na čovjekovu društvenu prirodu, naprosto nije moguća). Zato što jesmo kipovi (kao u onoj davnoj dječjoj igri čiji se natjecatelji tobože pretvaraju u ono što im je zapovjeđeno). Zato što Kip slobode, kao simbol nacije čiji prvaci porobljavaju neslobodne čineći ih neslobodnijima i sve to navodno oslobađajući ih, ponajbolje simbolizira našu priču, kolektivno tragičnu. Koju se, međutim, i dalje tek rijetki usude jasno i vrlo glasno ispričati. Manje od četiri godine nakon prvijenca naslovljenoga Urbana od A do Ž, a uz ranije spomenuto, primjetan je i daljnji kvalitativni progres koji Maju Urban čini sada već posve neupitno vitalnim, a umnogome i autentičnim glasom suvremene hrvatske pjesničke zbilje u čijim se okvirima, posljednjih godina, događaju toliko željene afirmacije iznimno talentiranih autora kojima su, unekoliko, i Drenovci svjedočili. Dovoljno je, naime, prisjetiti se Davora Ivankovca ili Paule Ćaćić. Ili, pak, lanjske laureatkinje Marine Tomić čije egzistencijalno iskustvo, kao i u Majinu slučaju, ne utječe na neprijepornu stvaralačku izvrsnost, naprotiv! Ovo vrlo pričljivo pismo, pričljivosti usprkos stilski iznimno disciplinirano, uz navedene demistifikacije svetosti i svekolikosti sjajno propitkuje položaj subjekta u odnosu na provinciju, ujedno i položaj žene u društvu razvidno (možebitno i referendumski) suočenom s procesom repatrijarhalizacije čemu se nije dostatno suprotstavljati tek časopisno, na prigodnim tribinama ili još prigodnijim trećim programima, već i onako kako je to Urban učinila – rukopisom koji ima biti svima dostupan, o kojemu se društveno-mrežno već naveliko raspravlja. Pjesmama, dakle, koje će netko i jednom, nadamo se, bez straha po vlastito ja čitati na kojem od pustih slavonskih gradskih trgova uzdajući se u naklonost golublje publike. U njihovu nedavno deratiziranu urbanost, a nadasve ptičju dobroćudnost.
U ime Umjetničkog odbora obrazložio:
Franjo Nagulov
Drenovci, 05. svibnja 2018.