Osječke studentice kroatistike Ana Delimar i Viktorija Grgić (ali i ne samo one) književnoj su se sceni hvale vrijednom smjelošću namjerile predstaviti rukopisom radno naslovljenim Forma teksta izvedbeno, nadasve, prisličivim nekim ranijim naslovima dragocjene prvoknjigovničke drenovačke biblioteke. Rukopisom, naime, kojemu predstoji dopunski autorski intervencionizam, ali čija je literarna potentnost vrijednom institucionalnoga prepoznavanja.
Autorice su, naime, razvidnom teorijskom osviještenošću pristupile realizaciji rukopisa naglašeno konceptualne prirode s osobitim naglaskom na označiteljsku praksu. Tridesetak tekstova smješteno je unutar četiriju ciklusa pri čemu je ciklus naslovljen ludizam u sitne sate autorski primarno pripisati Viktoriji Grgić, ciklus ludizam i ostale misli iz tuš-kabine osječkoj Martiki Ani Delimar, dok je na preostala dva ciklusa gledati kao na pomno osmišljeni, makar i već viđeni literarni štos minorizacije možebitnih konotacija na autorstvo. I dok je ciklus ponedjeljak i ostale bolesti, kako i same autorice projektno-predgovorski ističu, pokušaj zajedničkog kreiranja nonsensnog teksta, ciklus promišljeno naslovljen gostovanje sadrži, uvjetno rečeno, ustupljene tekstove gostujuće autorice čiji nam identitet ostaje nepoznat. Autoricama je pošlo za rukom konvencionalni komunikacijski nonsens transmedijskim prečacem učiniti estetski zavodljivim jezičnim organizmom koji, koliko to dopušta vrijeme pomalo iscrpljenih poetika, provocira višestruka gusta čitanja.
Na tragu je upravo tih čitanja tako prepoznati prostor polistilističkim uvidima u čitano, napose razmatranju manje-više konstantne intermedijalne osjetljivosti kakvu je osobito podvući u uvodnom tekstu neslučajno naslovljenom Hommage, a koji je, apollinaireovski rečeno, nazvati ideogramom lako smjestivim, primjerice, u ovdašnju pjesničku proizvodnju osamdesetih godina, čak i ranije, sve do ranih radova Borbena Vladovića ili, pak, Ivana Rogića Nehajeva, doajena pjesničke riječi kojemu je ne tako davno eksplicitno, na istom ovom mjestu, pretpoplavno posvećeno multiautorski naglašeno projektno pismo. Posezanje za intermedijalnošću, transmedijalnošću, intertekstualnošću, nerijetko i intersemiotičnošću, postupci su unekoliko karakteristični za mlada autorska pisma vrckavih glasova kojima je prethodila čitateljsko-teorijska priprema. Stoga se ne treba čuditi natruhama pretencioznosti, a što ima biti literarno regulirano predstojećim čišćenjem, kako je već podvučeno, potentnoga teksta. U tom su kontekstu razumljivije i povremene sintagme vezane uz englesko govorno područje, inzistiranje na nejednolikom fontu ili, pak, korištenje kurziva i onda kada bi o istom valjalo dvaput promisliti. Dakako, God only knows hoće li Nick Cave dolaskom na raskrižje sukoba doista pomiriti svijet, kako se već njih dvije-tri transponirane u entitetno nesiguran lirski subjekt pitaju, no njihovim dolaskom u Drenovce, na jedno od kartiranih raskrižja suvremenih pjesničkih intencija, njih dvije-tri najavljuju nastavak, parafrazirati je Marinu Tomić, zelene priče slavonskoga postmodernističkog pisma kojemu je, prije ili poslije, pridati krucijalni značaj u odnosu na hrvatsku književnu ukupnost. Pismo koje nam je ovdje ponuđeno doista je nesputanim istraživanjem mogućnosti jezika, donekle, kako je rečeno, već viđenim, no ne i pukim skribomanskim iživljavanjem kakvo je posljednjih godina primijetiti na neuređenim travnjacima društvenomrežja što, pak, više nego ikada pjesničko-festivalskim prepoznavanjima besknjigovnika daje na važnosti. Čak i onda kada je posve jasno da na prezentiranom pismu valja nastaviti pribrano te autorsko-samokritički raditi.
U ime Umjetničkog odbora obrazložio:
Franjo Nagulov
Drenovci, 05. svibnja 2018.