Sve od svoje prve stihozbirke naslovljene „Balkonski prostor“ (1970.), u kojoj je pjesnik Borben Vladović naznačio polazišne parametre svojega pjesničkog diskursa, kada je pjesmu definirao kao „nešto konkretno“ zapisavši da je ona „predmet među predmetima, opipljiva i njome se može rukovati“, pa preko zbirke „Lirika“ (2000.) u kojoj je prvotno konkretističko, predmetnosno nadahnuće prilagodio mediju lirskoga, do najnovije zbirke „Luna na stuju“ (2015.), Vladović ispisuje širok dijapazon pjesničkog diskursa što se proteže od reizma, preko liriskog izričaja, pa do najnovijeg amalgama toga dvoga. Naime, usuprot naslovu najnovije stihozbirke, za Vladovića „luna“ nije neka naprava koju se uključuje u struju, njegova nakana nije, kako je to zapisao i jedan kritičar, „elektrificirati“ svemir. Vladović, premda su mu kao pjesniku bliske pjesničke tvorbe o stvarima i kakvoćama i premda često odbacuje subjektivnost te se opredjeljuje za otkrivanje i fiksiranje, uvjetno rečeno, sporednih, rubnih stvari, slika i činjenica, on nikada ne odbacuje u potpunosti pjesničko Ja te ga od stvari o kojima pjeva ne potiče samo ono što je tvarno, opipljivo, dohvatljivo, nego i ono što je „na obzoru, ali je uglavnom nedohvatljivo“. Zamijećeno je to već i u prethodnoj Vladovićevoj zbirci „Kuća na broj 9“ koja je dobila superlativne recenzije nekih od najrenomiraniji književnih kritičara poput Milanje, Maroevića, Šalata, Božičevića i drugih. Baš kao i u slučaju gore spomenute stihozbirke i „Luna na struju“ nije samo zbir nasumce ukoričenih pjesama, već knjiga koja je pisana u kontinuitetu s jasnim poetičkim i tematskim planom. Ona je, kao i cjelokupni Vladovićev pjesnički opus, iznimno zrelo pjesničko pismo toga plodnog hrvatskog književnika, koji svim svojim dosadašnjim pjesničkim radom nedvojbeno zaslužuje tako vrijednu književnu nagradu.
Nikola Đuretić