Duhovno hrašće Drenovci
i
Društvo hrvatskih književnika
dodjeljuju
Priznanje Duhovno hrašće
hrvatskom književniku
TIHOMIRU DUNĐEROVIĆU
za najbolju poetsku zbirku Drvolaši
objavljenu između dvaju Susreta
Početkom je godine u izdanju đakovačke Gradske knjižnice, Tihomir Dunđerović (r. 1971.) objavio svoju treću zbirku poezije. Nakon drenovačkoga prvijenca Psiho, ptice (2005.) i konceptualno izrazito osjetljivoga rukopisa maja & vuneni (2013.), na red je došao do sada najzreliji, mnogostruko upečatljivi rukopis naslovljen Drvolaši, prema mitskoj zmiji, čuvarici ognjišta, katkad dovođenoj u vezu s kravosasom čija je zastrašujuća pojava ljude navodila na zaključke o njihovoj opasnosti po njih same, a osobito po domaće životinje. I premda smo u prethodnom obrazloženju usputno upozorili na opasnosti koje društvene mreže prema pjesničkoj proizvodnji i recepciji u sebi sadrže, upravo ovaj slučaj sugerira suprotan, hvale vrijedan primjer onoga što odgovoran autor zahvaljujući istima može postići, kako u vidu sve zastupljenijega gerilskog marketinga iza kojega najčešće stoje sami autori, tako u vidu transfera iskustva konzumacije informacijskih tehnologija u tekst, izvedenoga na suptilan, jedva uočljiv, a opet estetski učinkoviti način koji nam posljedično nudi knjigu vrijednu brojnih čitateljskih repriza.
Rukopis je to koji kroz medijsku disperziju jezika i tla istančanom intuicijom za profinjeno, povremenim motivskim grubostima usprkos, nastavlja preispitivati podjednako sinkronijske i dijakronijske slojeve subjektova identiteta, snažno započete u spomenutom drenovačkom prvijencu, ali uz staloženu koncepcijsku složenost autorova internetski potpomognuto začetoga drugopisa, kao i korespondiranje s grafičko-ilustrativnim iskustvom koje jasno upućuje na plan i njegovu provedbu poput onoga što, ilustracije radi, nalazimo u Knjizi praznika, najnovijoj zbirci Marka Pogačara. Disperzija jezika i tla vodi nas u literarno osjetljivu refragmentaciju pisama i razglednica, starih časopisa i usmenopredajnih natuknica, ali i reanimaciju mita, kako onoga praslavenske, tako i privatno-obiteljske provenijencije. Mita-zmije čije nas zavodljivo, prostorno-vremenski fluidno, ojezičeno tijelo vodi do otajstva Prariječi, nulte artikulacije, usklika i ushita neznanja pred utoliko nužno božanskim, do simbioze svjetla i tame dokinute Prapočelom iz kojega, tragom mita-zmije, proizlaze čovjek, jezik i zemlja. I onaj ilustrativno potkrijepljeni negativ stabla čiji se korijen, nasuprot iskustvu recepcije doslovne zbilje, bijeli u zemlji istovjetno monotonoj, računalno usavršenoj bjelini neba. Sedam ciklusa pritom možemo čitati i kao sedam nenaslovljenih, grafički razbijenih poema, semantički uvezanih zmijom-čuvaricom, zmijom-rahliteljicom zemlje i jezika, zmijom-rehabilitatoricom šutnje koja, dok na scenu nije stupio zaborav, nije šutjela. Kao što nijedna tišina koje smo svjesni ne šuti posve, a katkad i vrišti, razbija i rastače konformističke zagrade ojađene egzistencije pojedinca i kolektiva čemu, kao rijetko kada, svjedoči i današnje vrijeme, često nepodnošljivoj brbljavosti usprkos.
Zmija-mit, zmija-rahliteljica, zmija-čuvarica, ujedno je zmija koja stvara dekonstrukcijom, koja upotpunjuje sliku egzistencijalne cikličnosti i potiče nas biti kreativnima u kratkoći vremena koja nam stoji na raspolaganju. Toga svjestan, autor se prepustio kreativnoj marketinškoj gerili putem društvenih mreža, a koju nije bilo moguće shvatiti drugačije no kao dopunski stvaralački čin, performans koji ne čudi s obzirom na Dunđerovićevo multimedijsko iskustvo i zrelu informacijsku pismenost, a koji je minulih mjeseci, progovaramo iz promatračke pozicije, rezultirao brojnim, katkad i oprečnim reakcijama. Ovo je produljenje stvaralačkoga procesa, u kontekstu Drvolaša, rezultiralo i nekim, uvjetno rečeno, dalekim čitanjima knjige, čime je dobrano načet jedan drugi mit: mit o neraskidivoj vezi čitanosti naslova i utjecajnosti nakladnika koji iza njegove objave stoji. Čak štoviše, ograničena je naklada iza koje stoji institucija kojoj nakladništvo po definiciji ne spada u red primarnih djelatnosti, u ovom slučaju polučila, a zahvaljujući spomenutoj još uvijek živoj procesualnosti, recepcijski nezanemarivi efekt, toliko da ne samo prema kvalitativnim, već i prema kvantitativno-recepcijskim parametrima rukopis možemo ocijeniti uspješnicom. Te mu se pokloniti, posve zasluženo, i nagradom koju dodjeljujemo najboljoj objavljenoj zbirci autora slavonsko-baranjsko-srijemskoga prostora između dvaju Susreta, uz napomenu da je ovo još jedan nagrađenički krug kojem u Drenovcima svjedočimo, a u kojem smo uživali i prošle godine zahvaljujući generacijski bliskoj, blistavoj pjesnikinji Marijani Radmilović. Nadamo se da će ova nagrada Tihomiru Dunđeroviću ujedno biti poticaj za nove stvaralačke napore čije buduće plodove s nestrpljenjem čitateljski iščekujemo.
Franjo Nagulov
Drenovci, 02. 10. 2021.
