Maja Urban napisala je dorađenu i zaokruženu zbirku pjesama naslova „Urbane – od A do Ž“, neobične koncepcije i koherentnoga stila. Sve je to već primijećeno pa honorirano time da joj je prošle godine u Karlovcu dodijeljena nagrada Zdravko Pucak za mlade pjesnike. Zbirka je koncipirana kao svojevrsni poetski leksikon u kojemu se pjesme nižu abecednim redom, i to po prvome slovu naslova koji je se sastoji od po jednoga pridjeva (Američka, Bambijeva, Benzinska…). Jasno je da je to, dakle, leksikon samoga lirskoga subjekta, gotovo neke cjeline njegova svijeta (od A do Ž), a identifikacija toga subjekta sa samom autoricom osnažena je i hotimičnim podudaranjem njezina prezimena (Urban) s naslovnim pridjevom („Urbane“). No, takav leksikonski slijed ne znači neku semantičku progresiju od početka do kraja knjige, već prije istovremenost različitih životnih i poetskih iskustava, iskušavanje vlastitosti, ali i raznih uloga u koje se mogu prerušiti akteri pjesme. Maja Urban svoje lirsko „ja“ smještava u kontekst uistinu urbane, mladenačke, pa i stvarnosne poezije hotimično „sirova“, izravnog, reskog izraza prepunog kolokvijalizama, makaronštine, ironizacije, sarkazma, mikronaracija, dominacije metonimičnosti u odnosu na metaforičnost. Uglavnom, posve je to deziluzionirano lirsko „ja“ koje svijet uglavnom doživljava kao neprijateljsko i hladno mjesto u kojemu su jedine smislene stvari neke osobne opsesije i sklonosti prema, primjerice, bicikliranju, sportu, alkoholu, autostopiranju, stranim jezicima koji se rijetko uče. Pjesnikinjina reakcija na okolinu je uglavnom obrambena, sa snažnom ironijom prema svemu, cinizmom koji je katkad zafrkantski, a katkad gorak u odnosu na samu sebe, na svoje (rastavljene) roditelje, na posve materijalno i duhovno osiromašeno društvo, na gotovo nemoguće ljubavne žensko-muške odnose, na reklamna zavođenja i licemjerni snobizam potican stupidnim konzumerizmom. Zanimljivo je da se u tome sarkastičnom razobličavanju svih licemjerja lirski subjekt osobito suprotstavlja društveno i medijski nametnutim slikama ženstvenosti, odnosno modnim diktatima. Time zapravo nastoji očuvati svoju ljudsku supstancu kojoj je ženstvenost imanentna kvaliteta, a ne nametnuti konstrukt. Dapače, u ljuštenju kojim se dolazi do vlastite osobnosti pjesnikinja, kao svojevrsnu obrambenu provokaciju, afirmira vlastitu neovisnost, sklonost muškim stilovima ponašanja, snažnu oporbu društvenim zahtjevima i sumnju u mogućnost partnerske, a onda i bračne ljubavi kao još jednoga od društvenih diktata. Zbirka pjesama „Urbane – od A do Ž“ također je svojevrsni pikarski dnevnik svakodnevnih dogodovština, lutanja urbanim prostorima, sa svagda iskošenim, ponekad rugajućim, ponekad kiselim pogledom na stvarnost koja je svedena na svoju materijalnu, plošnu procesualnost. Biti oporiji i izravniji od stvarnosne oporosti i izravnosti način je na koji pjesnikinja nastoji očuvati neki svoj integritet u toj stvarnosti. Zbog toga je i u izrazu vrlo izravna, slengovska, ponekad psovačka. Persiflira i ismijava agresivnu medijsku frazeologiju i kulturne stereotipe, namjerno se služi posve „niskim“ stilom, motivikom urbane ružnoće, kako bi od nanosa stvarnosnog smeća uopće došla do mogućnosti poetske deautomatizacije. Zaključno, talentirana pjesnička lucidnost koja i u najsirovijoj stvarnosnoj materiji može, makar i uz pomoć snažnog sarkazma, pronaći nov pogled na stvari ujedno je i temeljna kvaliteta zbirke Maje Urban „Urbane – od A do Ž“, čime je i bila motivirana odluka da joj se dodijeli nagrada.
Davor Šalat