Andriana Škunca, naša ovogodišnja dobitnica Povelje „Visoka žuta žita“ izgradila je vlastiti poetski izričaj, stavljajući ga u korelaciju s umjetničkom fotografijom. Vlastitim autentičnim pristupom fenomenu ljepote ostvarila je djela kojima se s pravom legitimira kao nezaobilazna vrijednost suvremenoga hrvatskoga pjesništva. O tome svjedoče brojna priznanja i nagrade koja su prethodila našoj „Povelji“:
– Tin Ujević, 1999.
– godišnja nagrada HAZU 2003.
– godišnja nagrada „Vladimir Nazor“ 2003.
– Goranov vijenac (za sveukupni pjesnički rad), 2006.
Adriana Škunca je rođenjem Bjelovarčanka (9. ožujka 1944.), dok je emocionalno i stvaralački vezana za Novalju i otok Pag.
Na FF Sveučilišta u Zagrebu studirala Jugoslavenske i komparativnu književnost. Živi i radi u Zagrebu i Novalji. Piše književne kritike i poetske zapise o likovnim umjetnicima.
Objavila:
– Do neba bijelo, Zagreb 1969.; – Kratka sjena podneva, Zagreb 1973.; – Pomaci, tišine (pjesme u prozi), Zagreb 1981.; – Napuštena mjesta, (vlastita naklada), Zagreb 1985.; – Druga strana zrcala (pjesme u prozi), Zagreb 1988.; – Korijen zid kutija, Zagreb 1992.; – Zeleni prah (pjesme u prozi), Zagreb 1994.; 1995., 2016. (elektronička građa) – Novaljski svjetlopis (pjesme u prozi), s pedeset autoričinih fotografija, Zagreb 1999.; (nagrada Društva hrvatskih književnika „Tin Ujević“) – Predivo sve užih dana, Zagreb 2002.; Koautorica: – Vesna Prica, monografija – fotografije (s Ivom Šimat Banovim i Marinom Baričević), Zagreb 1999.; – Naša ljubavnica tlapnja, antologija hrvatskih pjesama u prozi, (sa Zvonimirom Mrkonjićem i Hrvojem Pejakovićem), Zagreb 1992.; – Ivan Večenaj, monografija (s Tonkom Maroevićem), Zagreb 1994.
Članica je Hrvatskoga centra P:E:N:-a, Društva hrvatskih pisaca, ali nije napustila ni Društvo književnika hrvatske, te ULUPUH-a. Kao članica Hrvatskoga društva pisaca uređuje časopis „Europski glasnik“, dok je u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi urednica Biblioteke „Kairos“
Književna kritika se slaže u ocjeni kako je Adrijana Škunca „od početka svog stvaralaštva odmjeravala svoju zemaljsku sudbinu i sudbinu svojega otoka s metafizičkim, s onostranim“. Naravno, pojmove metafizičko i onostrano tumači se sukladno svjetonazoru pojedinih književnih kritičara. Stoga si dajem pravo na osoban pristup, i ustvrditi kako je ovdje riječ o poeziji transcendentnog sadržaja u kojem pjesnikinja traži odgovore na vječita pitanje: što je svijet po sebi, a što je svijet za nas? Odgovore pronalazi u mističnoj ljepoti otoka Paga, kao emanaciji Božanske biti, ili kako kaže kritičar: „Zapravo se radi o slozi, o spajanju jednog životnog iskustva i dugotrajnog hodočašća posvećenim mjestima Novalje i otoka Paga“. Ako je istinska poezija zapravo neprestano hodočašće Izvoru, a to je razumljivo ako prihvatimo istinu kako su izvori poezije i izvori vjere identični.
Akademik Maroević njezinu hodočašće vidi kao „trajnu izloženost pejzažu“, odnosno „iskustvu gledanja, viđenja i prolaženja (hodopisa)“. On smatra, sa svoga očišta s pravom, kako Škunca doživljava otok Pag kao živo biće „s kojim se autorica na neki način identificira“. Time se njezin poetski svjetonazor želi svesti na klasično Brunnovo poimanje prirode kao stvarateljice, a ne kao stvorene: natura naturata i natura naturans. No, tada dolazimo do fenomena ove poezije, a to je dvojstvo lirskog subjekta: „ispod otoka, drugi je otok“. Tu je Tonko u pravu kada ističe: „Doista, taj drugi otok je ona dubina, dubina nas iza sjene, iza onog što je skriveno“.
Naslov Hodopis rubovima otoka. Martina Lončar ocijenila je slijedećim riječima: „Taj poetski putopis, koji u prvi plan stavlja hodanje opustjelim dijelovima otoka Paga i nezaobilazne Novalje, mogao bi žanrovski biti okarakteriziran kao kronika jednoga otočkog života, ponajprije ljudi, ali i životinja i biljaka, autoričinih čestih motiva ovaca i biljaka poput smilja, lavande, vrijeska, ružmarina ili kadulje. No to je ipak, kako i sama autorica kaže, „knjiga meditacija o slikama svijeta koji opstoji na rubovima Otoka“.
Andriana Škunca je, ističe u pogovoru Zvonimir Mrkonjić, naslovom koji označava vremensku i prostornu nit hodopisa, usporedila s ljudskim trajanjem, stoga se u ovoj knjizi zapisa i fotografija autorica na kraju vraća izvornomu postojanju, poetici otočnosti kao zaglavnom kamenu svih tema: „… otok se tanji u zgusnutu, tamnu nit, koju zatvara daljina. Na njemu se sve povezuje i slaže. Ono stvarno, opipljivo, samo je podloga na koju naliježe nestvarno i eterično. Slika i riječ mogu podariti smisao postojanja. Sve ostalo je nedokučivo.“
Po mome mišljenju Adrijana Škunca je dosegnula svoj pjesnički vrhunac u poetskoj monografiji Biblijski vrt, sveta zemlja lunjskih maslina. Monografija na 295 stranica donosi putopisne tekstove i sto i pedeset njezinih fotografija o jedinstvenom prirodnom i baštinskom kompleksu maslina u Lunu na otoku Pagu. U toj monumentalnoj monografiji autorica se poetski fokusirala na lunske masline kao jedinstven susret čovjeka i prirode, koji je rezultirao „stvaranjem Biblijskog vrta i Svete zemlje“, rečeno je na predstavljanju.
Podnaslov „Sveta zemlja lunskih maslina“ sugerira biblijsku atmosferu i autoričin mističan odnos prema tom otočkom kraju – a upravo su tim, poniznim, religioznim ganućem prožeti zapisi o ulasku u maslinik kao u drevni hram od žila i korijenja, o šetnjama maslinicima kao o hodočašću, o posebnoj kvaliteti svjetlosti koja se odbija o lišće u božanskim treptajima. Tonko Maroević knjigu je nazvao „pjesmom nad pjesmama o maslini“, a dojmile su ga se neke lokalne riječi koje nastanjuju ove zapise i koje bride od bujnih okusa, mirisa i boja.
– Škunca kroz riječi pokušava procijeniti iskustvo gledanja, osjećanja; njezini stihovi svedeni su na bitno, kao da su pisani kroz suhozid, njezin je tekst impregniran iskustvom promatranja, a u maslinama koje svjedoče o arkadijskom vremenu, ona je pronašla vlastiti korelativ, maslina je u ovoj poeziji punopravno živo biće – istaknuo je Maroević.
Nije bez razloga o ovoj knjizi dao svoj sud vlč. Anton Šuljić, upozorivši na metaforičku, simboličku, ali i vjersku dimenziju maslina.
Nikica Petrak, koji osobito cijeni poeziju Andriane Škunca, ovu je monografiju doživio kao „sintezu iskonske zavičajnosti, punu čeznuća i zanosa, meditativnosti i posvećenosti“, a napisao je i nadahnut tekst o njezinim fotografijama koje dotiču metafizičko.
Sama poetesa objasnila je kako ju motivi maslina i maslinika prate kroz čitav poetski opus, … kako je dira snažna, opora ljepota tih stabala, „ljepota koja se obnavlja iz sasvim nepoznatih izvora“, a kao motivska ishodišta svog poetskog koordinatnog sustava navela je pramenje runa ovaca zapelo na drači, trpki miris ulja i kaleidoskopski efekt u maslinicima, gdje masline poput prizme odražavaju čitav maslinik. Rekla je da joj je bilo stalo do toga da monografija bude moderna, protočna, da korespondira s vremenom.
Naslov Biblijski vrt, sveta zemlja lunjskih maslina nije moguće, niti potrebno tumačiti izvan dosega kršćanskih, pobliže judeo-kršćanskih danosti jer se na njima temelji uljudba zapadne hemisfere. Biblijski vrt“ je raj, Eden, mjestu bez grijeha, mjesto koje je Gospodin predvidio za ljude stvorene „na svoju sliku i priliku“. Maslina je simbol vječnosti, hraniteljica naroda i civilizacija, njezino ulje pretvara se u sveto i njime su se pomazivali vladari, njime se krstimo i dobivamo posljednju pomast.
Nama u Slavoniji zamjena za maslinu su žito i drvo hrast. Hrast pripada starijim slojevima naše duhovnosti, a žito se snagom simbolike poistovjećuje s kruhom, a kruh s Kristom.
Lunske masline, kao i one iz Edena i Getsemanskoga vrta, nama su prihvatljive i na poetskoj i na metaforičkoj razini, kao što razumijemo Slavonsku šumu, Josipa Kozarca, Hrast, Mare Švel Gamiršek i Visoka žuta žita, Dragutina Tadijanovića. Stoga Povelja „Visoka žuta žita“ koju dodjeljujemo Adriana Škunca na divan poetski način povezuje jadransku u panonsku Hrvatsku.
U ime Umjetničkog odobora obrazložio:
Đuro Vidmarović, predsjednik DHK
Drenovci, 05. svibnja 2018.