Bartol Inhof

Bartol Inhof (1866. – 1945) vjerojatno je najpoznatiji kao urednik Vijenca na samome kraju 19. stoljeća, gdje često uvršćuje i tekstove autora rane hrvatske Moderne, preda im se u svojim zasebnim kritikama uglavnom usmjerava oštrim prigovorima.

Inhof je vrlo plodan feljtonista, gdje je umješan u tkanju političkih, kulturnih, scenskih i recepcijskih fragmenata. Zanimljivo je da u feljtonistici izvodi i svojevrsnu dramatizaciju informacija kojima se bavi. Upravu tu, na tlu feljtonistike, prepoznajemo Inhofov polemički žanr, kojim dolazi i u Matoševo okružje. Inhof piše kratke prozne oblike s osloncem na kako on to kaže “pjesmu u prozi” Slavonska šuma Josipa Kozarca, te na svojevrsni postupak bidermajer-karikaturalnih sličica (Helena Voda, Vera Erl).

Osim tih kraćih proza piše nekoliko stihovnih parodija od kojih je najpoznatija Muderis s intertekstom Preradovića (Ružica Pšihistal)

Kao kritičar piše o Josipu Kozarcu, Vjenceslavu Novaku, Mati Vodopiću, Eugenu Kumičiću, Simi Matavulju i drugima. Najčešće piše o proznim tekstovima i tu se vrlo iscrpno zadržava dok u pisanju o poeziji postupa više nego ekonomično (Helena Voda i Goran Rem).

Inhof je značajan urednik, kritičar, prozaik i feljtonist iz razdoblja hrvatskoga Fin de sieclea.

Zbornik radova o Bartolu Inhofu, koji je plodom Znanstvenoga kolokvija održanoga 2000. u njegovim rodnim Nijemcima, iscrpno i pažljivo prelistava udio Inhofa u hrvatskoj književnosti i kulturi.